Mnogi naši autori zabilježili su da je: "..avgusta 1903. godine bila nesnosiva vrućina. Četa austrijskih vojnika, usiljenim maršem preko Leotara, došla je na izvor. Naglo okrepljenje hladnom vodom glavom je platio njih dvanaest. Sahranjeni su u vojničkom groblju u Bileći, sa velikim spomenikom .

O čemu se tu radi?

Prema njemačkom natpisu uklesanom u hladnom kamenu, petnaestoro vojnika je, 20. jula 1903. godine, izgubilo život ispunjavajući svoju dužnost.

Ali, šta se dogodilo tog ponedeljka, tako da je Bilekovo ime postalo poznato po "Maršu smrti" širom Monarhije i tadašnjeg svijeta?

"A Bileki halálmars."

Tri bataljona 2. brdske brigade sa 912 vojnika krenula su na trodnevnu vježbu iz svoje stanice u Trebinju. Inače, trupe Trebinjskog garnizona održavale su ovu vježbu svake godine, tokom koje bi za tri dana stigle u Nevesinje. Iako bi navedeni marš, po neplodnom i kamenitom terenu naših krajeva, bio težak, naročito ljeti, ipak je to trebao biti rutinski zadatak za puk koji je već drugu godinu stacioniran u Trebinju.

Prva stanica na tom putu bila je Bilek, udaljen oko 30 kilometara, gdje bi se izvela kratkotrajna borbena vježba protiv formacija 6. brdske brigade stacionirane u Bileku. Međutim, tog ponedeljka, 20. jula, nešto je pošlo naopako.

Nakon ranog jutarnjeg polaska, borbena vježba je u jutarnjim satima tekla relativno glatko. Međutim, naglo je pozlilo komandantu puka, pukovniku Ištvanu Toroku, koji je kolima prevezen u Bilek. Rukovođenje je preuzeo pukovnik Albert Grincvajg fon Ajhenzig. Dok je dan odmicao a temperatura strahovito rasla, "u krajevima koji nemaju ni sjenke", mnogi vojnici koji su nosili tešku opremu za marš, obučeni u tamnoplave vojničke jakne, počeli su padati po putu. Iako su ljekari puka stalno izvještavali o rastućem broju nesposobnih za marš, pukovnik je ipak procijenio da puk može doći do Bileka. Njegova odluka je imala fatalne posljedice.

Vojnici su u paklenim uslovima po strahovitoj vrućini prešli poslednjih nekoliko kilometara puta. Nevolje je pogoršalo i to što je voda za piće uglavnom bila potrošena, a nije je bilo moguće dopuniti iz cisterni pored puta. Nekoliko mlađih oficira, odbijavši naređenja, zaustavljali su svoje vojnike i izdržali najveću vrućinu u zaštiti improvizovanih štitova od opreme. Ovo je, vjerovatno, spasilo živote mnogim od njih. Za to vrijeme, kapetan Jaroslav Moravec, pronicljivo je zapisivao sva naređenja koja su dobijali.

Samo je dio njih ušao u Bilek. Ostale, nesposobne za marš, prikupila je ekipa pomoći koju je poslao garnizon iz Bileka. Međutim, za petnaestoro ljudi nije bilo spasa. Svi su bili regruti u dvadesetim godinama. Umrli su od posljedica sunčanice, a više stotina vojnika ostalo je invalidima. Sutradan su sahranjeni u zajedničku grobnicu na vojničkom groblju u Bileku.

Slučaj je prvo podigla domaća štampa, ali je ubrzo postala svjetska vijest: o tome su izvještavale čak i britanske i američke novine. U Monarhiji je slučaj došao pred parlament, a umiješani komandanti su izvedeni pred vojni sud. Kapetan Moravec se pojavio kao svjedok, a kao dokaz služile su njegove zabilješke. Na kraju postupka izrečene su blage kazne (zvuči poznato?!) što je izazvalo veliko negodovanje. Pukovnik Turk je bio u pritvoru dva, a pukovnik Grunzveig pet mjeseci. Ipak, ubrzo su im karijere završene jer su penzionisani.

Slučaj koji je odnio živote petnaestoro vojnika i koji je u štampi nazvan "Bilekov marš smrti", punu deceniju bio je sinonim za nehumano postupanje u vojsci. Ono što se tamo dogodilo moglo je da se zaboravi samo strahotama Prvog svjetskog rata.

Nedavno je izvršena sanacija navedenog spomenika.