Riječi ne dolaze, knedla u grlu, žamor u želucu, ali opet nije to od tuge, no od sjete i osjećaja da se jedna epoha završila. Riječi teško dolaze, ali slike su žive, pune boja, ali i neke uzvišene patine. Za Mitropolitom suze su same tekle, gotovo stalno tih dana po njegovom upokojenju. Dočim sada oči samo vlaže a usne se izvijaju u neki topli osmijeh dok misli bujaju od uspomena.
Poslednji put ga vidjeh nad odrom blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija.
Samo tren prije no što će brata u Hristu monaško bratstvo ponijeti prema vječnoj kući u kripti podgoričkog Hrama, vladika Atanasije usnulom Mitropolitu nešto je šaputao na uho. Kao da mu je govorio:
“Eto i mene brzo”
Slika koja kida srce. Tren za istoriju i pamćenje, toliko bitan da njegove važnosti još nisam svjestan.
A kad sam ga vidio prvi put…
Bio je avgust. Topli i krvavi avgust 1992. U Ljubinje sam dolazio prvi put sa te strane. Od Moska, Ljubomira, Krtinja. Na punktu u Bokovom dolu, sretoh novinara Božidara Stajčića.
Prošla je vječnost činilo mi se, otkada ga vidjeh u našem sarajevskom stanu, ali u poremećenoj stvarnosti tih vremena, par mjeseci se moglo činiti kao par sekundi, ali i kao par vijekova.
Otkud ti, Rade? upita me:
„Evo, dođoh malo u Hercegovinu“.
Opisah mu na brzinu kako sam izbjegao na Ilidžu, potom otišao u Srbiju kod rodbine i kako mi je sve dosadilo i kako me ovamo u ove krše i omare vuče nekakva ludačka želja.
Šta ti je s roditeljima?
Od 22. aprila ne znam ništa! odgovorih mu i nastavih put ka Ljubinju.
Rodbina me je dočekala u nevjerici i ljutnji. Stric na ratištu, kuća puna izbjeglica zebnja ne samo za život, već i kako se prehraniti, i sad još ja, za koga su mislili da je na sigurnom u Srbiji.
Ako me ne primite i vratite nazad, odoh ja u dobrovoljce na sarajevsko ratište. rekoh im i to bi dovoljno da ne čačkaju mečku dalje.
Ko će mu znati, bio je vazda na svoju ruku.
Iz neke imaginarne civilizovanosti utonuh tada skoro pretpotopska vremena. Gradsko dijete poče brati duvan i čuvati krave. Nekad skoknem do čaršije, uzmem pokoju knjigu iz biblioteke i tako prekraćujem slobodno vrijeme.
Na Malu Gospojinu odoh sa starcima iz sela na Službu Božiju. Bio je to nekada veliki dernek, sad samo nešto staraca, malo više djece i poneki vojnik koji se vraća sa ratišta ili odlazi tamo, da zamjeni saborca. Kažu, služi novi vladika.
Vidimo nekog sveštenika, oči mu igraju, nešto grdi popa Milenka zbog pjevanja, a pop Milenko ima glas slavuja. Vidimo nekoga čovjeka koji je sa nekom čudnom energijom došao u Hercegovinu, nekim neznanim razlogom i nekim čudnim putem, u vremena kada su iz Hercegovine iz znanih razloga putevi uglavnom vodili širom Vaseljene.
Ruži narod, kakvi ste to, kako stojite u crkvi!
Neko dijete plače, grdi majku.
Kako si vaspitala to dijete, mutava! a onda se nasmije.
“To je mali lav” kaže.
“Ja imam tli godine. Idem u paciju skolu!” miluje uplakano dijete, koje začudo prestaje plakati i ljubopitljivo gleda neobičnog vladiku.
“Ne liči vala na vladiku” tiho reče neko ko vjerovatno nijednog vladiku do sada nije imao prilike da gleda.
Pero i Kec, starci i čuvari plamena vjere jedva su dočekali kraj Liturgije da zamotaju škiju i tako sa zapaljenim cigaretama međ’ požutjelim prstima prilaze vladici. Ovi stari četnici, kod mitropolita Vladislava u Žitomisliću ulazili su bez kucanja pa su vjerovatno očekivali da će tako i dalje biti. Ali onda je neobični vladika zagrmio:
“Amerikanci, Amerikanci, sa duvanom u porti! Sram vas bilo! Bežite, bežite od mene”
Starci ostadoše u čudu, blago uvrijeđeni a vladika ode da se zabavlja se djecom. Ubrao je neku travku i počeo da svira grupi djece. Klinci ga prvo u čudu gledaju, malo se snebivaju, ali se vladika i dalje trudi. Poče i da cupka u mjestu, da se prebacuje sa noge na nogu. To ohrabri i djecu, te se isprva počeše stidljivo smijati, ali uskoro i oni počeše cupkati i imitirati vladiku. Nasta opšta graja i cika mališana, a u porti ljubinjske crkve poče odjekivati smijeh kakav se dugo, sigurno od početka rata nije začuo u gradiću pod Radovinjom.
Dok su sa čudom šta ih je snašlo, starci gledali vladiku u igri sa mališanima, Kec reče Peri:
“Ovaj Vladika je lud! Posve lud!”
Tada ga vidjeh prvi put, uskoro ću ga često gledati.
Novembra te 1992. godine krenuo sam u treći razred srednje škole u Trebinju. Bio sam u đačkom domu, u istoj onoj zgradi, pokraj prelijepe trebinjske pijace gdje je sada luksuzni hotel Central park ili tako nekako.
Tadašnje Trebinje nije bilo blistavi i prelijepi hercegovački grad koji svojim krasotama mami rijeke turista, već siva kasaba, koje se iz toga doba uvijek nekako sjećam pritisnute teškim oblacima rata i tužno nagrđene smrtovnicama koje su tako često osvitale na čuvenim platanima.
Malo svijetla donosio je vladika Atanasije. U zapuštenom Tvrdošu obitavala je jedna zajednica, reklo bi se jurodivih monaha, koji žive životima ranih hrišćana, kada ih je samo nečiji hir kolo ratne sreće, djeli između molitve Tvorcu i lavljih čeljusti.
Slično je živio i narod. Pritisnut ratom za goli život, pronalazio je iznova razloge za novu borbu sa svakodnevnicom, okrećući se sebi i bližnjima. Ličili smo tada zaista i mi laici na rane hrišćane.
Vladika Atanasije je neumorno misionario, krštavao stotine na obalama Trebišnjice kao što je Hristos nekada radio u vodama Jordana. Stizao je na sve položaje da ohrabri vojsku ali i da upozori stalno govoreći:
”Ne pucajte dok ne budete morali”
I uvijek bi bilo nekih poklona, nešto sitno, kao da tim darovima poručuje da neko misli i na nas.
Jednog dana slubenica đačkog doma, a u stvari naša istinska vaspitačica, Spomenka kaza mi:
”Idi gore u kancelariju, đaci izbjeglice imaju neku pomoć!”
U kancelariji je sjedio monah, poznah ga. Bio je to iguman Grigorije, potonji vladika, tada desna ruka vladike Atanasija. Pruži mi 20 njemačkih maraka, nasmija se toplo i reče:
“Šalje vladika Atanasije izbjeglim đacima”.
Za mene koji sam tada skoro bio izgubio osjećaj posjedovanja novca, bila je to velika suma. 200 kafa u Piceriji, 20 obroka u ekspres restoranu na glavnoj ulici…
Bijahu to velike pare, ali mnogo veće od toga bijaše saznanje da je nekome stalo do mene, do nas i da na ovaj način to pokazuje.
Ne mogu se sa sigurnošću sjetiti ali prilično sam siguran da se to zbilo još jedanput za vrijeme moga školovanja.
A onda posle škole, na moju životnu rutinu, na navike koje sam stekao živeći u nećemu što se ne bi moglo nazvati ni prividom normalnog života, počeo je uticati izlazak, u stvari bijeg roditelja iz Sarajeva. Valjda sam navikao da živim bez starateljstva, pa su mi roditeljske dobronamjerne kritike padale kao neko popovanje. Sjećam se oca i njegovog dubokog glasa od prije rata, pa mi nekako strano njegovo piskutavo cvrkutanje kojim me grdi.
Nisam ja tada shvatao da se njemu glas, uostalom kao i život istančao od strahova doživljenih u Sarajevu, kada je zlo vrijeme i vuka natjeralo da postane zec.
Jedne večeri na vratima naše stare prađedovske kuće pojavi se u ranim večernjim satima toga zimskog dana naš paroh, otac Milenko. Nazva nam Božiju pomoć i obrati se ocu:
“Vlado draga dušo, rekao vladika da te dovedem. Hoće da čuje šta si pretrpio u Sarajevu”
Otišao je pokojni otac i kod popa u kući zatekao mnoštvo sveštenstva na čelu sa vladikom Atanasijem. Kad je sjeo, mahinalno je iz džepa potegao duvankesu i kao strastveni pušač krenuo da mota cigaretu. Vladika je zaustio nešto da kaže, zatim se trznuo. Jedan tren kasnije reče:
“On može, on se narobovao, vi nemojte slučajno, biće batina!
Dok mu je otac prepričavao svoje sarajevsko žitije i stradanje vladika je poskakivao, huktao a u jednom trenu kanu mu suza niz lice. Oslobodio je oca svih postova do kraja života koji i onako nije još dugo trajao, a onda kada je otac polazio, očima nešto pokaza nekom monahu. Ovaj ustade i pruži ocu 50 njemačkih maraka.
“Nek ti se nađe” reče vladika prilično iznenađenom ocu.
Bili su to veliki novci za nas tada. Veliki kao kuća, ali preživjeli bi i bez njih. Bitan je bio postupak. Bitna je bila ta želja da se izbjeglom mučeniku pokaže da nije sam i da neko vidi ono što mnogi ne vide.
Godinama posle toga razmišljao sam o tim njegovim poklonima meni i mojima, o toj njegovoj ljubavi i brizi za brata bližnjeg i shvatih da je jedan od najvećih darova vladike Atanasija bilo da oboži sve čega se dotakne, pa je tako i od materijalnih stvari kao što je novac, pravio duhovni podvig. Kad nas je grdio, činio je to samo zato što nas je volio i što bi nam se posle izvinio.
Velika je privilegija bila živjeti u vrijeme velikoga vladike i velikoga dječaka. Neka mu Bog podari Rajsko naselje i život vječni. Hvala ti što si nam uvijek stavljao do znanja da ti je stalo.
HRISTOS VASKRSE
