Znate li Đuku? 
Đura? 
Đura Vujovića? 

A pa ko ne zna jednu od legendi trebinjskog sporta. To je čovjek koji je sinonim za atletiku. Čovjek koji je cijelog sebe predao „kraljici sportova“ i maratonima. Osnivač i utemeljivač trebinjske atletike. Tih i smiren, lagan i dobar, plemeniti čovjek.

Od obilja svojih atletskih anegdota jednu nam je ispričao.

„Krajem osamdesetih godina trčao sam noćnu trku u Varaždinu. Počinjala je kad otkuca ponoć. Temperatura vazduha iznosila je 18 stepeni ispod nule. Iskupilo se nekoliko hiljada ljudi da gleda, a skupa su trčali i muškarci i žene. Trčeći po mraku odjednom vidim da sam utrčao u sporednu ulicu, skrenuo sa trase, skoro zalutao. Uspio sam da se vratim nazad i stignem do cilja. Fantastično, drugačije mnogo nego po danu, pravi doživljaj“, priča nam Đuro uz neizbježni osmjeh, a onda pričom seli u Mađarsku.
„Maraton u Budimpešti, od prije nekih dvadeset godina, je posebna priča. Zadivljujuće je bilo trčati 42 kilometra preko mostova! Inače, na svakom jačem maratonu pa i ovom, učesnici dobiju čip za mjerenje vremena i drugih bitnih stvari. Po utrčavanju na stadion, nakon pet sati trčanja, čujem povike „Bravo Đuro!“ U tom trenutku ništa mi nije bilo jasno, a zapravo je tako organizovano da se preko čipa objavi ime kako bi gledaoci skandirali i pozdravljali svakog takmičara. Veličanstveno iskustvo!“, govori nam Đuro.

Znate li Đuku? Naravno da znate. Jedan je Đuka!!