"Verba volant – scripta manent" - "Riječi lete – napisano ostaje"

Kada su stari Latini pisali ove poslovice vjerovatno nisu mogli da naslute da će jednog dana postojati i fotografije, a one će biti svjedočanstvo vremena i nevremena, i ljudi i neljudi, i dobroga i zloga. Baš kao i riječi.

A da zločini iz prvog svjetskog rata ostanu i opstanu nekada i negdje zabilježeni, zaslužan je jedan Čeh. Njegovo ime je Zimund Reah. On se u Češkoj pominje kao prvi poznati kolekcionar fotografija, zatim kao antikvar specijalizovan za prodaju fotografija, uz to filatelista, i naravno, prije i ispred svega - kao fotograf. O njegovoj porodici ne zna se mnogo, zabilježio je Valter Bendžamin. Njegovi biografi samo kažu da se rodio u “lošim uslovima" (v nuzných poměrech“). Da li se ti uslovi odnose samo na siromaštvo u porodici ili se na neki način odnose na položaj Jevreja u tadašnjem Pragu, teško je reći. Otac mu se zvao Aleksandar, majka Sofi, sestra Franciska, brat Rudolf, a supruga Karolina Reah Kreml. Vjerovatno idući i fotografišući sa Austrougarskom vojskom fotografisao je dosta. A dosta toga je i sačuvao. Iako itekako bogatog foto opusa, u biografijama i bibliografijama Zikmunda Reaha ne pominje se jedna specifična zbirka.

Naime, više fotografija iz Hercegovine najvjerovatnije se nikad nisu našle u njegovima izlozima, jer ih on nije smio izložiti, bar ne u periodu kad su snimljene. To su fotografije vješanja tokom Prvog svjetskog rata u Trebinju. Istina, nema informacija da li ih je on lično snimio, ili ih je od nekog kupio. U svakom slučaju, ovakve fotografije nisu bile za prodaju. Zikmund ih je sačuvao i kasnije objelodanio iz nekih svojih razloga. Moguće da su, u neku ruku, odražavale njegova politička gledišta, a, takođe, teško je isključiti mogućnost da ih je prodavao kasnijoj, antiaustrijski orijentisanoj štampi ne samo u Češkoj. U Pragu, Zikmund nije zaboravljen, a i kod nas, bar nekada, mogao bi da se i pomene.