Eh kada bi se izbrojati moglo!
U stvari možda i može, ali kada neko decenijama radi najljepši mogući posao na svijetu, posao babice, onda se ponekad i zabroji pa zaboravi koliko je beba „prešlo“ preko njihovih ruku.

Slavica Runjevac sa unucima

Tako je i u Trebinjskoj bolnici.
Potpisnik ovih redova imao je sreću da se tri puta, za sada, druži sa babicom Slavicom Runjevac.
I uvijek je bilo pitanje, „Babice kada se ponovo družimo?“
Žena humanista, profesionalac, vedrog duha. Jednom riječju jedinstvena. Sjeća se i ona davnih dana.
„Prvi put kada sam sama radila noćnu smjenu, dežurni je bio doktor Likić. Dolazio je uvijek u isto vrijeme, u šest ujutru i u četiri popodne. I sada pamtim to jutarnje zvono na vratima. Trčim da otvorim, a on se smije i kaže: 'Pusta noći duga li si!' Ja odgovorim: 'Jeste šefe, najduža u životu!' Mislila sam neću je preživjeti. U Mostaru kada sam radila uvijek smo imali dva ginekologa u dežuri i sve su oni obavljali, dok u Trebinju to rade babice, i primaju ženu na odjeljenje i odlučuju kada je vrijeme za porođaj da zovnemo ginekologa. Navikla sam se na to, mada mi je bilo teško u početku. Međutim, zahvaljujući koleginicama sve sam uspjela. U našem porodilištu stvarno smo kao porodica. Svaka će svaku da zamijeni, da uskoči, čak i mlađe koleginice se tako ponašaju i svaku smo primile kao svoje dijete. Ne možemo drugačije živjeti i raditi ako nećemo jednom dušom disati“, priča Slavica.
Veće nagrade od one kada na svakom kutku grada sa osmijehom dočekaju oni koji su prosli kroz Odjeljene nema, saglasne su naše sagovornice, koje ne mogu prebrojati koliko su do sada beba dočekale, niti sa koliko su se izazova suočile.

Poseban poklon u njihovim životima, kuda god da pođu, predstavljaju svakodnevni susreti sa mnogobrojnom djecom, omladinom i svim ženama kojima su ove babice u važnim momentima značile sve.
„Na ulicama me pozdravljaju djeca, mame, čak i bake koje sam porodila. To je divan osjećaj! Nedavno u porodilištu jedna mlada porodilja mi kaže: 'Slavice pozdravila te moja baka i nju si porodila'. To je nevjerovatno nešto! Toliko me dirnula tim riječima. Posebno me uvijek raduje kada gledam svu tu djecu kako rastu i kada me pozdrave. To me napuni pozitivnom energijom. Djeca su radost i sve što mi oni pruže najveći mi je poklon“, sa puno emocija nam reče Slavica i sama majka dvoje djece i ponosna baka.
Potpisnik ovih redova je prije par dana upitao, „Slavice-babice kada se ponovo družimo?"
Naravno, više u šali, manje u zbilji.
Slavice je odgovorila u stilu Džejms Bonda...
„Rato! Nikad ne reci nikad“.
I znate. U pravu je!