Od djevojčice koja je u rodnim Berkovićima na džudo krenula tek da se bavi sportom, do djevojke koja se sprema za Pariz i svoje prve Olimpijske igre, Aleksandra Samardžić reprezentativka i višestruka prvakinja BiH, odavno već svjetski priznata džudistkinja, prešla je ogroman put. Put, kako nam reče, prije svega velike ljubavi prema ovom sportu.

Aleksandrini uspjesi godinama su poznati pa vijest da naša Hercegovka odlazi na Igre u Pariz, koliko god da je odjeknula, donekle se i očekivala. Njena odličja, skoro 400 medalja sa republičkih, državnih, balkanskih, evropskih i svjetskih takmičenja, od kojih je nosilac zvaničnih 10 evropskih u uzrastima kadeta U18 do U23 seniora, zatim jedne olimpijske medalje za mlade, svjetske juniorske te po dvije Grand Slam i Grand Prix medalje, ogroman rad, talenat, disciplina i mentalna snaga, zasluženo su urodili da se nađe rame uz rame sa najboljim sportistima svijeta.

Olimpijske igre, iskrena je, njen su veliki san, a kako se za svaki djelić onoga što joj predstoji lavovski izborila, ovo je prilika koja joj zasluženo i pripada.

„Sigurno da svaki sportista kada krene da trenira i kada vidi da će to biti nešto ozbiljno, sanja da jednog dana dođe na Olimpijske igre. Tako i ja, još otkako su krenuli veliki rezultati, evropske medalje, neki cilj mi je bio doći do Igara. Eto, dio tog sna će se akobogda uskoro i ostvariti, a drugi dio je, naravno, medalja – zlato. Nadam se da ću se uspjeti dobro spremiti i da ću na Olimpijadi biti na nivou da mogu da ispunim svoj san u potpunosti“, kaže nam dvadeset šestogodišnja Aleksandra, koja će se u Parizu takmičiti u svojoj kategoriji do 70kg, a na Olimpijske igre ide sa 34. mjesta na svjetskoj rang listi i predstavljaće BH džudo. 

Mogućnost da se takmiči u Parizu ostvarila je rezultatima postignutim u protekle dvije godine tokom, ističe, veoma zahtjevnog kvalifikacijskog džudo sistema.

„Kvalifikacijski sistem u džudou dosta je komplikovan. Imamo dvije godine turnira, ukupno njih 30 na kojima se skupljaju bodovi za rang listu i tek kada se podvuče crta krajem juna, znamo ko putuje na Olimpijadu. Kvalifikacije su bile veoma teške, dvije godine neprekidne spremnosti, bez povreda na koje ne možete uticati i ovakav sistem u džudou mislim da je jedan od najzahtijevnijih u odnosu na ostale sportove. Kada je konačno došao kraj i kada sam vidjela da sam se plasirala bila sam presrećna! Toliko olakšanje sam osjetila shvativši da se sav uloženi trud isplatio i da su svi rezultati u prethodne dvije godine dovoljni za moj nastup na Igrama“, iskrena je Aleksandra, svojevremeno proglašena i najboljom sportistkinjom BiH, a koja je pored džudoa i sjajne sportske karijere, vremena našla i za studije Žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, u kome živi i gdje džudo trenira u sarajevskom „Niponu“ još od srednje škole.

Da bi se do Olimpijade stiglo, negdje je trebalo i početi. Sa radošću pamti prve sportske korake koje je napravila u Berkovićima zajedno sa tatom, nekadašnjim džudistom, i sestrama, od kojih je jedna, Anđela, takođe, uspješna džudistkinja. Bilo joj je sedam godina kada je prvi put stala na strunjaču i počela učiti pokrete i vještine sporta koga živi već skoro dvije decenije.

„Berkovići su malo mjesto u kome nije bilo previše ni izbora vezano za sport. Moj tata je 2004. godine otvorio svoj Džudo klub „Berkovići“ i poveo je mene i sestre na prve treninge, čisto malo da se igramo, da se bavimo nekim sportom. Meni se to odmah svidjelo i jedva sam čekala svaki naredni trening. Kada su krenula prva takmičenja u Herceg Novom, Trebinju, Podgorici krenule su i prve medalje i onda je to bilo ono što dodatno motiviše svako dijete, tako i mene. I u tim manjim uzrastima imala sam puno uspjeha tako da sam polako, korak po korak, preko republičkog, državnog, balkanskog, onda evropskog i svjetskog prvenstva došla do velikih rezultata i ovog ljeta i do Olimpijskih igara!“

Od te 2004. do danas mogli bismo reći da je sve ostalo istorija.