Vidi onu zvijezdu...Vidi one ostvarene snove...

Da li se, ponekad se pitam, mogu snovi ostvariti i onda kada hodaš nebeskim prostranstvima?

Kada tvoja slova žubore kao bisti planinski potok...

Kada ti se rime sklapaju u savršenu simfoniju....

Kada tvoja pjesma živi uprkos neumitnom točku vremena. Vremena koje sve lomi, krši, odbija od kraja do kraja pa ponovo kroz žrvanj provuče... mada vrijeme jeste majstorsko rešeto. Isto onako kako te samelje tako i vrijednostima dodaje bezvremenski sjaj.

Poezija Sergeja Ćuka i dalje živi.

Ljubinje živi uz svog Sergeja, sa svojim Sergejom... Iako je podosta vremena prošlo od njegovog upokojenja.

I protekla dva dana ljubinjska Prosvjeta je organizovala 11. Sergejeve susrete.

U petak je održana promocija njegove knjige „I opet mi pjesma“, a dan kasnije hercegovački pjesnici su održali „Veče posvećeno Sergeju“.

Golub Jašović, Slavica Jovanović, Goran Vuković, Ratko Popović, Jovan Bratić, Drago Kundačina, Vukašin Lugonja, Olgica Cice, Zdravka Babić, Desanka Radić, Mišo Đurić, Draško Sikimić govorili su poeziju...

I tekla je rijeka poezije a sve je to, pažljivo gledao i pratio Sergejev otac , profesor Rato.

Eh suza... krenula je mnogima, ne samo profesoru Ratu nego i mnogima. Sergej i njegova poezija živi i živjeće.

Sve dok teče slova, rima... i sve dok se stapaju u pjesmu. Tu savršenu harmoniju rime i slova.

A Sergej je bio tu sa njima. Gledao sve sa spomen obilježja na kome je njegov lik uklesan. I zvijezde se, učini mi se, zaigraše poad Ljubinja malog i ušuškanog. Zajedno sa Sergejevim snovima koji su postali java. Jer lijepa poezija živi.

Naš Sergej je jedne ratne godine napisao:

... Kad ne znaš šta, kad ne znaš kako.

Kad ti sunce za oblak mine.

Znaš gde sam zato dođi polako,

dođi do bašte moje tišine.

Bašte u kojoj poezija traje....