Mirno i tiho kolona je koračala.
Od Konjica i Neretve nebo kao da je spremalo i neku kišu, ali pitalo se više ono beskrajno plavetnilo prema Gacku i Bileći.
Svitalo je čarobno jutro.
Jutro koje nije svakidašnje, jutro koje ulazi u istoriju, jutro koje je "otvorilo" manastirske dveri, dveri koje su dugo u Nevesinju, još od turskog vakta bile "zakapijane".
I njih 300 je hodalo, sa tihom molitvom na usnama da Manastir u Luci u vječnosti traje.
Ništa se čulo nije.
Samo, eto ta nečujna molitva.
I djeca od šest, sedam godina i stariji...
Koračali 25 kilometara na svom krstospasonosnom putu.
A ispred njih, sasvim slučajno i jedan bjeli pas.
Kao da je na svoj način čuvao kolonu.
Dočekaše Nevesinjci svoj manastir!
U vječnosti mu se radovali!
