U našem narodu su, već godinama, utemeljni neki religijjski stavovi koji, zapravo, uopšte nisu tačni. Kako mladi sve manje pričaju sa sveštenim licima, uglavnom usvajaju neko osnovno znanje o hrišćanstvu od svojih najbližih. Međutim, zbog raznih životnih i politčkih okolnosti odnos prema vjeri i pravim vrijednostima se mijenjao, te se tako brojna crkvena pravila tumače pogrešno.
POSNE I MRSNE SLAVE
Istina je da slave nisu ni mrsne ni posne, nego dani u koje one padnu mogu biti mrsni ili posni. Zavisno od toga u kakav dan slava pada, takva se slavska trpeza priprema. Na primjer, ako jedne godine Đurđevdan padne u četvrtak, priprema se mrsna trpeza, jer je četvrtak mrsan dan. Sa druge strane postoje slave koje su uvijek posne, jer padaju u vrijeme velikog posta, kao što je Nikoljdan.
SLAVSKO ŽITO SE NE SPREMA ZA "ŽIVE SVECE"
Istina je da su svi sveci živi, jer u Bogu niko ne može biti mrtav – Bog je Bog živih, a ne mrtvih. Pogrešna praksa je vjerovatno nastala usljed činjenice da se žito sprema i za parastose upokojenim bližnjima. U oba slučaja, žito predstavlja žrtvu Bogu, i simbolizuje pravoslavnu vjeru u opšte Vaskrsenje.
Ta žrtva se prinosi Bogu u ime onog svetitelja ili upokojenog čije se ime spominje tog dana, ili tog parastosa. Da li je reč o svetitelju koji je živio, pa se upokojio, ili nikada nije prošao kroz biološku smrt, poput Arhanđela Mihaila ili Svetog Ilije, na primer, ne pravi nikakvu razliku u pogledu žrtava koje se prinose Bogu (slavski kolač, žito i vino).
Nažalost, usprkos upozorenja Crkve na ovakvu pogrešnu praksu, mnogi i dalje nastavljaju po svome jer su „tako radili i očevi i djedovi“.
KLEČANJE JE RIMOKATOLIČK OBIČAJ, A KLANJANJE MUHAMEDOVSKI
Istina je da su muhamedanci upravo od hrišćana usvojili praksu klanjanja Bogu, dotičući čelom zemlju. I to onih hrišćana koji su živjeli u onoj sredini u kojoj se muhamedanstvo i pojavilo u 7. veku – od pravoslavnih hrišćana Bliskog Istoka.
Crkva je uvela pravilo (kanon XX, Prvog vaseljenskog sabora) da se na nedeljnim Liturgijama, kao i na svim Liturgijama između Vaskrsa i Pedesetnice (Duhova), obavezno stoji. A to crkveno pravilo je uvedeno zbog uobičajene prakse pravoslavnih da svoju odanost i ljubav prema Bogu izraze klečanjem i klanjanjem (veliki poklon, velika metanija).
Ova zabluda mnogih pravoslavnih se pojavila usled žalosne činjenice da nisu nikada bili u crkvi sem nedeljom (kad se ne kleči i ne klanja), a i to često samo dva puta godišnje (na Vaskrs i Božić), pa nisu ni imali priliku da se upoznaju sa svim oblicima izražavanja pravoslavne duhovnosti.
TAKO JE BILO SUĐENO...
Istina je da je vjerovanje u sudbinu, kao nešto što je unaprijed „zapisano” čovjeku i što on ne može da izbjegne, suprotno pravoslavnom vjerovanju u slobodu ljudske volje. U sudbinu, kao nešto predodređeno čovjeku, vjerovale su i vjeruju razne paganske religije, uključujući drevne Grke, muhamedance i protestante.
U našem narodu se ova zabluda najverovatnije uvukla preko muhamedanstva. Slobodna volja i sloboda izbora koju čovjek ima je jedan od Božijih darova čovjeku. To je, između ostalog, ono što čovjeka čini bogolikim bićem. Pravoslavlje nas uči da je čovjek tvorac svoje sudbine. Čovjeku će biti onako kako je sam odlučio, na osnovu odluka koje je sam donosio, svojom slobodnom voljom.
NA CRVENO SLOVO NE SMIJE SE NIŠTA RADITI
Istina je da crkvena zapovest o praznovanju velikih praznika podrazujmeva ostavljanje svakodnevnih poslova, ali zato da bi se imalo vremena za odlazak u crkvu na Svetu Liturgiju. Sejdenje kod kuće radi „crvenog slova“ (u skorije vrijeme i podebljanog), i ne odlazak na bogosluženje predstavlja zloupotrebu crkvene zapovjesti, i samo je izgovor za ljenstvovanje.
BOŽIĆ BATA JE OSOBA
Istina je da je pravi naglasak reči „bata“ zapravo batâ, što je izvedeno od reči „bat“ (malj). Značenje reči batâ je vezano za proizvođenje zvuka, i nema ništa zajedničko sa rečju „brat“ i njenim izvedenicama bratko, batko, bâta.
