Nekada davno, u jednoj nama bliskoj zemlji, živio je i radio jedan Dimitije. Lijep, zgodan, bogat i slavan, ratnik i vlastelin. Ali, Dimitrije iako bogat, pa čak i na vlasti, nije slušao cara, koji mu je bio jedini pretpostavljeni. Trebao je da progoni Hrišćane, a on ih pomagao, pa se i sam izjašnjavao kao Hrišćanin, jer je imao na umu da je i nad carem Car. Malo je i tada bilo onih koji su iako bogati, na vlasti i moćni, bili spremni postradati za druge i Hrista, kao i sad, zato Dimitrije i jeste jedinstven i svet!
U Solunu ima jedan Dimitrije, u Nevesinju imamo jednog solunskog i dva naša, sva trojica su jedan te isti i slave se na isti dan, dan kada su mnogi odlučili rame uz rame sa Dimitrijem stradati za rod, za nejač, za Hrista!
Nisu ti ljudi bili ni neki posebni vjernici, ni molitvenici, podvižnici još manje, ali Gospod ih je udostojio mučeničke smrti. Još ne znamo koliko njih je Gospod proslavio mučeničkim vijencima, a da mi pojma nemamo o tome.
U tome i jeste razlika između Rusa Hrišćanina koji slavi vaskrsenje i čini podvig, Grka koji cijeloga života vrti brojanicu i posti, i najzad Srbina kojeg nije briga ni za šta od toga, ali u trenutku kada je najpotrebnije i kad se najmanje nadaš ovaj krv svoju prolije bez trenutka razmišljanja i time se proslavi kao mučenik.
Inače, na prvog nevesinjskog Dimitrija, dok je krvava ofanziva odnosila duše i vatra gutala čitavu oblast, u Solunu se u Crkvi svetog Dimitrija pojavio lično on sa krvavim rukama i rekao da dolazi iz Hercegovine gdje je sačuvao jedan grad. Od tada je on krsna slava tog grada i njegov zaslužni građanin, tako će biti dok traje i jedan pelcer u rasadniku i Lav u kolijevci!
