Za selo Čemerno, na istoimenom planinskom prevoju na 1.300 metara nadmorske visine, čuli su svi: po vremenskim prognozama i snijegovima, koji znaju napadati i po nekoliko metrara, ali i po impresivnim fotografijama.
Zimska idila je divna na slikama, ali život je ovdje prilično surov. U ovom idiličnom selu gorkog imena živi samo jedna porodica, ali tu rade dvoje ljudi, koji obavljaju posao značajan za cijeli region. Oni su meteorološki tehničari osmatrači: Borko i Svjetlana Supić.
Borko je rođen na Čemernu, a Svjetlana se ovdje udala za Borkovog rođaka.
A šta oni, ustvari, rade, u ovoj ledenoj bajci, gdje je temperatura, nerijetko, najniža u Srpskoj. Pa, osmatraju i bilježe: temperaturu, količinu padavina, vjetrove. Prikupljaju podatke značajne za klimatske promjere i za hidrologiju u BiH i susjednim zemljama.
Svjetlana Supić kaže da je na Čemernu izazovno raditi i da bi bilo lijepo tu i živjeti, da ima uslova za normalan život. Ali, nema.
"Lijepo je doći kao turista, ljeti, kad livade zazelene: priroda je divna, vazduh čist. Lijepo je i zimi, ali je teško", kaže Svjetlana.
I ona, kaže, ljeti, kad je raspust, živi na Čemernu u svojoj kući, ali se zimi sa porodicom seli u Gacko. Djeca moraju u školu, odrasli na posao.
"Otkako je, 2013. godine, probijen tunel kroz Čemerno, ovuda više ne prolazi magistralni put, pa se zimi snijeg ne čisti redovno. Pošto radim u Meteorološkoj stanici, ja se probijam kako znam i umijem, imam mali džip, njime idem na posao. Dođem često i prije putne službe", kaže Svjetlana.
Ali, ni njeno prpošno vozilo ponekad se ne može probiti kroz snježne nanose.
"Nije se to dešavalo u posljednje 2 godine, nisu snjegovi bili veliki, ali ranije se događalo. Kad je takva sitacija moj kolega Borko, koji živi gore, probije se do stanice pješice. Svaka mu čast, ja to ne bih mogla, ugušila bih se u nanosima, iako sam visoka 180 centimerara i u dobroj sam kondiciji", kaže Svjetlana.
Raspored je takav da Svjetalana radi 2 dana, a Borko 2. Veliki je problem što je Meteorološka stanica, jedna od najstarijih u BiH, već odavno devastirana.
Nemamo kancelarije, sve se urušilo, krov prokišnjava. Kad radim, boravim u svojoj kući na Čemernu, pa se svakih sat vremena, i po najvećoj mećavi, probijam do mjernog mjesta. Moram da idem svojim autom, moram da u svojoj kući, u kojoj inače ne stanujem zimi, ložim svoja drva, a to mi niko ne nadokandi – kaže Svjetlana.
A ako bi se neko, ko nije iz Čemerna htio zaposliti u ovoj stanici, kako bi to funcionisalo?
" Nikako. Zato i radimo samo Borko i ja. Čemerno je glavna mjerna stanica, tu bi trebalo da radi 5 ljudi i da se rezultati mjerenja šalju 24 sata dnevno, ali smo, eto, samo nas dvoje. Kad je neko od nas bolestan, ili kad ode na domor, onaj drugi mora raditi non stop", kaže Svjetlana.
Uprkos teškim uslovima rada, Svjetlana je zabilježila mnoge istorijske podatke, pa tako i onaj iz 2012. godine, kad je na Čemernu napadalo 2 metra i 18 centimetara snijega, a smeti su bili visoki i do 5 metara.
"Tada je snijeg padao na minus 18 stepeni, što je rijetkost, obično snijeg pada kad su temperature od minus 3 do plus 2. Ali, to je bio sibirski talas", objašnjava Svjetlana.
Na Čemernu su zabilježene i mnoge druge “granične” vremenske prilike i neobičen padavine, jer to je posebno mjesto.
" Sa Čemerna se vodom napaja Hercegovina i Bilećko jezero, a količine snijega i kiše su bitne za proizvodnju struje. Ovo je lokacija na kojoj se prate klimatske promene i njihov uticaj na planinsku klimu. Uticaja na ljude nema, jer u Čemernom nema stanovnika", objašnjava meteoroliginja Milica Đorđević, načelnica skužbe bdijenja u Hidrometeorološkom zavodu Republike Srpske.
Ustvari, na Čemernu danas živi jedna porodica, pogađate, porodica Supić, ali u Supića kući zimi, najčešće, boravi samo Borko, koji radi kao meteorološki osmatrač.
Ovo selo se nalazi na prevoju, između gorostasnih planina Volujak, Živanj, Zelengora i Lebršnik. Vijekovima se ovdje narod borio sa svakojakim nevoljama, ali su i vijekovima preko Čemerna vodili putevi: bilo j to jedino mjesto gdje se putnik mogao “provući” između planina.
Danas je Čemerno slijepa ulica, za sve osim za meteorologe.
Čemerno je klimatska granica i vododelnica između jadranskog i crnomorskog sliva. Priča se da sa krova stare kuće Neđe Sudžuma voda s jedne strane odlazi u Drinu, pa u Crno more, dok s druge strane teče ka Neretvi i Jadranu.
Čemerno je poznato i po čuvenom skeču “Top liste nadrealista”, u kojem “novinar javlja” da je “precednik” sletio na aerodrom na “regionalnom prevoju Jad i Čemerno”.
Ali, kraju šala. Čemerno bi, pogotov u današnje vrijeme, kad je na cijeni netaknuta priroda, moglo biti pravi turistički hit. Ali nije. Osim snijega, panina, bistrog neba i najbolje vode u bivšoj Jugoslaviji, Čemerno turistima nema šta ponuditi.
Nema hotela, nema bungalova, čak ni pristojnog puta nema.
A bila bi, kažu ljubitelji prirode, prava milina, sjesti pred kamin, piti topli čaj i uživati u pogledu na snijegom zavejane planine.
Da ima toga čega nema, uz čaj ili kuvano vino, mogle bi se pričati i legende o nastanku imena ovog planinskog prevoja i sela.
Jedna od tih legendi kaže da je mjesto nazvano po majkama, koje su bose danima trčale za konjima, na kojima su njihova djeca odvođena u tursko ropstvo, u čuvenom “danku u krvi”. Pa su tu padale, čemerne, ne mogavši dalje.
Turista nema, nema ni mještana koji bi uz vatru pričali priče iz davnina. Ostalo je samo dvoje hrabrih i upornih meteorologa osmatrača.
