Vukota Gale Zelenović nekada komandir Prve čete Prvog gatačkog bataljona, danas ratni vojni invalid, u rodnim Miholjačama čistog obraza i vedrog uma dočekuje sve one koji dođu da ga upitaju za zdravlje, a takvih nije malo.

 Gale je u Gacku cijenjen i poštovan čovjek i  ne samo od bivših saboraca. U razgovoru za Radio Gacko prisjeća se teških ratnih vremena, ranjavanja, liječenja, a najteže mu, kaže, pada činjenica da su nekada neustrašivi i nepobjedivi borci danas „ćušnuti“ i „pogaženi“.

Prva uspomene na ratne godine Gale vezuje za trebinjsko ratište i borbe u Popovom polju, ali i za zajedništvo koje je u tim borbama bilo ključno za preživljavanje.

„Na trebinjsko ratište sam otišao u 1. oktobru 1991. Godine, čim su prve žrtve pale. Znam da je Ekrem Devrić bio komandant, ali to me nije odvratilo od tih jedinica, jer nam je jedini zadatak bio braniti Trebinje i srpski narod. Bilo je teških momenata, a posebna sjećanja su na borbe u Popovom polju koje su trajale danima. Mi smo i noću uspijevali da vratimo liniju fronta. Najviše je vrijedila naša sloga, jer je svako dao koliko je mogao, a nažalos to danas nije na snazi“, prisjeća se Gale.

Vukota je ranjen 9. juna 1993. Godine na kalinovačkom ratištu u Dobrom polju, tada već sa činom komandira  Prve čete Prvog gatačkog bataljona.

„Desilo se ono što nisam očekivao, ranjen sam. To je bio moj duhovni i moralni ispit, imao sam 39 godina, a bio pun snage i energije. Išao sam od ljekara do ljekara, helikopter iz Podgorice me tada odvezao na VMA, a liječenje traje i danas.  Međutim, Bog uzeo- Bog nadoknadio, dao mi je čistoću uma, razuma i vjere“, priča Vukota.

Da može vratiti vrijeme, kaže, ponovo bi dao od sebe koliko bi mogao, ali ga najviše boli što je sve što je bilo čestito danas „čušnuto“.

„Nijesam mnogo nezadovoljan, bio sam nekad, ali sam sada poravnao i sve mi je svejedno. Htjeli smo da sačuvamo svaku kuću, svako drvo, svakog čovjeka i onda smo to sačuvano nekome dali da time rukovodi. Neka znaju da ova zemlja nije crtana njihovim perom, nego srpskom krvlju i to je ćilim našeg ratovanja. Ovima koji sebe nazivaju stvaraocima,  imam da kažem da nisu stvaraoci nego razarači. Stvaraoci su sklonjeni i ko je ikoliko razuman sve to zna i svakome je jasno. Sve sam nedaće podnio ljudski, samo mi ova država nije priznala rane nego me ćušnula u zapećak, ali sam se ja gospodu priklonio“, dodaje Vukota.  

Za  30 godina Vukota je samo tri puta bio na banjskom ličenju. Invalidninu, koja ne može pokriti ni troškove participacije, poklonio je Hramu svete Trojice u Gacku. Za kraj razgovora, svojimm saborcima poručuje: „Mislim da smo pogaženi, ali nismo pregaženi, na koljenima smo, ali moramo ustati“.