Bosiljka Đogo iz ljubinjskog sela Vlahovići, najstariji je stanovnik ove opštine, a vjerovatno i cijele istočne Hercegovine.

Rođena je 1920. godine, a početkom juna napuniće 105 godina.

Bosa, kako je zovu porodica i prijatelji, peto je od šestoro djece u porodici Cerovina, udala se u svojim tridesetim godinama. I ona rađa šestoro djece, od kojih je, nažalost, pola nadživjela.

Baka je preživjela dva rata, pandemiju korone, a bez supruga je ostala sa malom djecom, koja su tada bila uzrasta od četiri do 12 godina.

„U borbi da ih izvedem na pravi put pomagao mi je stric sa svojom djecom. Bez pomoći tadašnje države uspjeli smo zajednički da završe škole od Ljubinja, Trebinja, Beograda, Niša..., nađu posao, osnuju porodice“, prisjeća se ona za Radio Trebinje.

Bosa kaže da joj je najteže bilo kada je ostala bez sina sa kojim je živjela, a zatim i bez kćerke.

Baka ima dvanaestoro unučadi i isto toliiko praunučadi, a najmlađe praunuče ima tri godine i 102 godine je mlađe od svoje prabake.

Priča da je zdravlje dobro služilo, da je rijetko posjećivala doktore, a ono što nije rijetkost u krševitoj Hercegovini, ujedala je i zmija.

U stotoj godini je dobila grip, pa su i ljekari bili skeptični da li će preživjeti, ali starica je uspjela da dobije još jednu bitku.

„Ljubav, porodica, rad, red to je recept za dug život. Možda, i ne valja ovoliko dugo živjeti, jer se i svega ružnog dočeka“, zaključuje baka Bosa.