Legende se nikada glasno ne pripovjedaju.

Uvijek su tihe. Prenose se kao molitva, od riječi do riječi. 

Tako se Hercegovinom vijekovima tiho šapće – u jednom ubogom kraju, gdje je kamen grublji od riječi, a siromaštvo tiše od molitve, živjela je pastirica sa majkom i sestrom. Mlada, krhka, a srca većeg od cijelog sela.

Jednog jutra, pred zoru, dala je sestri jedine cipele koje su imale. Sestra je morala po lijek u čaršiju, majka je ležala blijeda, a putevi su bili dugi. Djevojka – bosa – krenula je za stadom, kroz kamenjar, kroz tišinu.

Svaki kamen bio je rana. Svaka rana – dar. Nije jaukala. Samo je hodala.

I tada – iz sjene, iz pukotine stijene, šapat zla se isplazi. Poskok. Crn kao slutnja, tih kao noć.

Stala je na njega.

Osjetila je ubod. Osjetila je smrt, kako joj šeta po peti. A onda, iz srca, iz duše, iz samog dna njezine nježnosti, zavapila je:

"Bože, još sam mlada kao rosa, ne želim umrijeti bosa!"

I u tom trenu – svijet je stao. Vrijeme se prelomilo. Zmija se pretvorila u kamen. Pogled joj je ostao zgrčen u vječnosti.

Pastirica – živa.

I tada sve postaje tiho čudo.

Ljudi dolaze. Kažu da iz njenih očiju izlazi svjetlost što ne grize, već grije. Ovce je same slijede. Psi legnu kad ona prođe. Bolesni ustaju kad ih dodirne.

Ona ne traži ništa. Ne prima darove. Nikad više ne obuva cipele.

“Ako me Bog bosu sačuvao,” govori, “bosa ću Mu služiti.”

Umrla je tiho. Kažu, kad je dušu predala nebu, crkvena su zvona sama zazvonila. Bez ruke, bez vjetra – samo iz ljubavi.

Na njenom grobu iznikao je izvor. Voda blaga, meka. Kažu – liječi rane na nogama, čuva majke kad rađaju, umiruje plač bez riječi.

Kad grmi, još se zna čuti kroz planinu:

“Bože, još sam mlada kao rosa...”

Niko ne zna kako se zvala. Ali svi znaju ko je bila.

Bosa i sveta.

Svake godine, pred Petrovdan, žene se okupe, izuju opanke, i bose krenu do mjesta gdje je skamenjeni poskok. Polože cvijeće. Šute.

Jer nekom svetosti ne treba ni ime – ni kip. 

Samo tihu stazu. 

I bosu nogu.