Kada je ljeta Gospodnjeg 1878. u Bileću umarširala austrougarska vojska, prašina se podizala iznad kamene varoši, a preko hiljadu i tri stotine vojnika slijevalo se u srce Hercegovine. Na čelu im — general Galgoci, strojevit i ozbiljan, kako dolikuje carskom oficiru. Ali ubrzo, iza toga čvrstog pogleda, ljudi ugledaše čovjeka. Pravednog. Srca naklonjenog narodu koji je tek skinuo tuđinski jaram. Nije prošlo mnogo, a Bilećani mu darovaše novo ime — Grgocije, po srpski, od srca.

Nije to bilo obično vrijeme. U zgarištima ustaničkih snova i pepelu porušenih svetinja, narod je tiho nosio svoje zavjete kao žar pod pepelom. I baš u tim danima, general je sjeo oči u oči sa vojvodom Gligorom Milićevićem, uglednikom i vitezom narodne duše. Vojvodi Gligoru nije trebalo mnogo riječi. Govorio je onako, kako govore oni što nose brigu roda u grudima:

– Generale, Srbi u ovoj varoši nemaju svoju crkvu. A tamo, preko puta, prema starom turskom logoru, stoji ruševina – nekad je to bio srpski hram. Pamti narod to mjesto, i u svakoj kući, u svakoj molitvi, živi zavjet: da se na tom temelju ponovo podigne crkva Božija…

General je ćutao tren-dva, pa onda lagano rekao, gotovo šapatom, kao da mu se riječi otimaju od vojničke dužnosti:

– Uradite kako znate. Ako budete tražili dozvolu, teško da će vam je dati. Baš na tome mjestu gleda čardak Alage Drljevića, gradonačelnika. Neće on dopustiti da mu Srbi pred prozorom krst podignu – ni za živu glavu…

A vojvoda je klimnuo glavom. Nije više bilo potrebe za riječima. Znao je šta mu je činiti. I znali su i drugi. Tako je počelo…

Ne glasno, ne javno, ali časno i sveto. Kamen po kamen, zavjet po zavjet. U temelje te nove, stare crkve nije ugrađen samo krs, već i ponos, vjera i tišina jednog naroda koji je znao šta znači čekati svoj čas.

I danas, kad vjetar provija kroz bilećke ulice, kažu stari da se u njemu može čuti šapat generala Grgocija:

„Uradite kako znate…“

Ali vojvoda je znao više od onoga što je kazao naglas. Znao je da austrijski zakoni, ma koliko strogi bili, imaju rupu koju srce može pronaći. Prema carskom propisu, svaka građevina koja se podigne u toku jedne noći, a dočekala zoru na svome temelju, ne smije se rušiti. To je vojvoda Gligor, kao uzgred, spomenuo generalu. General se tiho nasmiješio, onako kako se smiješi čovjek koji je sve razumio, ali ništa nije čuo. I tu je razgovor bio završen.

I onda, kad je sunce zašlo i varoš utonula u mrak, počelo je ono što će se pamtiti kroz pokoljenja. Srbi, ćutke, bez trunke bojazni, a s rukama punim zavjeta, ponesoše balvane, daske, eksere, užad… I čitavu tu jednu noć, pod zvijezdama što pamte vjekove, dizala se — crkva od dasaka.

Do zore, sagradiše je. Skromnu, tihu, ali pravu. Dahom vjere i mukom naroda sagrađenu. I kad je sunce provirilo iznad bilećkog kamena, začuo se zvuk koji nije odjekivao decenijama — crkveno zvono. Srbi su se okupili i gledali je kao što se gleda čudo. Bio je to završeni zavet mnogih pokoljenja.

Crkvu posvetiše svetom Konstantinu i carici Jeleni, i tako ostade u narodu poznata kao Mala crkva. Iako drvena i neugledna, ona nije bila slaba. Izdržala je ono što bi i kamen pokleknuo — godine, ratove, oluje. Preživjela je i Prvi svjetski rat, kao stidljiva svetinja koja sve vidi, a ništa ne traži.

A kad se tlo ponovo smirilo, a država počela da udiše novi život, Bilećani riješiše: vrijeme je da taj zavjet dobije temelj od kamena. I na tom istom mjestu, gdje je u tišini srca nikla crkva od dasaka, podigoše novu — od čvrstog materijala, od vjere i ponosa.

Osvještana je na Vidovdan 1938. godine, i posvećena svetom caru Lazaru i kosovskim junacima. Postala je vidovdanski hram, ali i nešto više — svjetlosna tačka Bileće, orijentir po kome su se ulice i život ravnali.

Danas, kad koračate kroz varoš, sve vam je možda novo i drugačije — ali Mala crkva stoji. Kao tajni svjedok. Kao duša kamena. Kao srce naroda što se ni u tami nije odreklo svog svjetla.