U Kraljevini Jugoslaviji njegovano je sjećanje na oslobodilačke ratove.

Na obiljeležavanje tih događaja pozivani su preživjeli ratnici. Prilikom proslave 50 godina od Nevesinjske puške u Beogradu jula 1925. organizovane su trodnevne svečanosti. Ustanicima i njihovim potomcima odate su najviše vojne počasti. U svečanostima je učestvovalo i preko 500 gostiju iz Francuske, Čehoslovačke, Belgije, Poljske, SAD, Rusije, Rumunije i drugih zemalja. Svečanostima je prisustvovala delegacija iz Nevesinja. Prisustvovali su Sofija Jovanović-Krsmanović i Crvenčanin iz Nevesinja (1875).

U povorci 19. jula 1925. bili su konjička fanfara, odred vojske sa zastavama svih ratnih pukova, invalidi, muzika, vod dobrovoljaca, ustanici, muzika, četnici, Udruženje rezervnih oficira i ratnika, seljaci u nošnji, muzika, sokoli, Savez ženskih društava.

U povorci su učestvovali borci iz Krivošija u narodnoj nošnji, češka delegacija sa svojom zastavom, četnici „Petar Mrkonjić” sa zastavom,  Hercegovački dobrovoljci, poljska delegacija, četnici-komite sa zastavom i na kraju Orjunaške zastave. Među hercegovcima bili su prota Marko i Petar Nešić.

Na Terazijama govorio je profesor Milenko Vukićević „Nestor Letopisac”. Pred ministarstvom vojnim govorio je general Vučković.  Delegati su 20 jula 1925. posetili Topolu i prisustvovali pomenu poginulim i umrlim ustanicima. Položeni su venci na grob Neznanog junaka na Avali. Bio je parastos na Dunavskom keju. Bila je konferencija profesora Vladimira Ćorovića i pozorišni komad. Oboljeležavanje slave Saveza dobrovoljaca bilo je 21. jula 1925. Sem 1925 godine ustanici iz 1875. došli su u Beograd da bi prisustvovali Svesokolskom sletu  u Beogradu 1930. kao dio učesnika Sokolske župe Mostar.

U nastupu mostarske župe bilo je simbolike. Kroz dvoja vrata izlazili su u kolonama. U prvim redovima bili su barjaktari četa. Krz treća vrata, nasuprot glavnoj tribini, izlazili su ustanici iz 1875. Pred njima je bio vođa, za njim barjaktar. Nekadašnji ustanici su stupali polaganim, staračkim korakom, većina njih se podupirala štapovima. Na njih su se priključili dobrovoljci iz balkanskih ratova. Ta grupa starijih i mlađih bojovnika imala je da posluži mlađim, koji su stupali u kolonama, kao svjetao primjer i uzor, kako se predano ima služiti otadžbini i ako treba ginuti za nju.

U rodnom kraju iza osvećenja zastava najstariji, ustanici, primali su ih u svoje ruke i predavali dobrovoljcima iz balkanskih ratova, a oni su ih predali barjaktarima četa. Na vježbalištu sleta barjaktari četa predavali su svoje barjake dobrovoljcima, a ovi ustanicima. Barjaktari su vježbali proste vježbe. Kad su završili svoje vježbe, ustanici su im predali barjake preko dobrovoljaca, na što su svi skupa napustili stadion. 

                                   Saša Nedeljković
                              član Naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Srbi