U vremenima kada je Hercegovina više bila kamen nego zemlja, a više nebo nego voda, čovjek je morao biti maštovitiji od prirode. Tako je, kažu stari, nastajalo mrtvo kolo – kolo bez rijeke, bez bujice, bez konja i vola. Samo čovek. Samo taban. Samo nužda što postaje izum.

Priča se da je prvo takvo kolo podigao jedan udovac iz Trebinjskog polja, koji je ostao sam s troje djece i njivom koju je morao zalivati da bi ih prehranio. Nije imao novca za bika ni konja, ni vode da napravi pravu vodenicu, ali je imao svoje noge i inat. Rezao je drvo noću, spajao ga žicom i kožom, sve dok nije napravio spravu što vodu podiže kada po njoj gaziš. Ljudi su ga gledali kao ludaka, ali njegova djeca nisu bila gladna. A za nekoliko godina, i drugi su počeli da grade svoja „tabana kola“.

Kao i sve što je stvoreno iz muke i čojstva, mrtva kola nestala su tiho, bez slave, sahranjena u mulju jezera i u sjećanju malobrojnih starina. Ali gdje god je korak čovjekov pokrenuo točak, tu je, kažu, ostala kap – ne samo vode, nego istorije. I opomena.

Jer, mrtvo kolo nije bilo mrtvo – nego je bilo život.

I kad su nestala s polja, kad su ih zamijenile pumpe i cijevi, mrtva kola su ostala u riječima starih, u pričama pod gredom, kad se zime otežaju i kad vatra u šporetu priča s dimom.

Govorilo se da je svako kolo imalo svoju dušu – ako je čovjek koji ga je pravio bio čestit, kolo je trajalo dugo i nije otkazivalo, čak ni kad kiše ne bude mjesecima. Ali ako je bilo napravljeno iz sujete, samo da se pokaže, znalo je da puca, da „stenje“ noću kao da u njemu neko pati. To su stari tumačili kao znak da je zemlja prepoznala laž.

Onaj što je napravio kolo u Cibrijanu kod Trebinja, vele, bio je pjesnik. Nije imao ni djece ni žene, nego je govorio da ga polja hrane kao majka, i da mu je svaka stabljika kao sin. Kad je umro, nisu ga našli danima – dok jednog jutra nisu vidjeli kako mu kolo samo radi, bez ičije pomoći, i kako voda teče kao suza. Kažu, bio je to njegov poslednji pozdrav polju.

A ono u Dolovima, što su ga pronašli ronioci, bilo je kao skelet drevnog zmaja. Ćutljivo, upregnuto u mulj i vrijeme, čekalo je da ga neko iznese na svjetlo. I kad su ga, poslije skoro sto godina, iznijeli u muzej, neki su tvrdili da su prvu noć čuli kako škrguće i diše, kao da se probudilo.

I tako je mrtvo kolo, napravljeno nogom, drvetom i nuždom, preraslo u simbol. Ne samo preživljavanja, već otpora, domišljatosti i svetinje rada. Nije bilo mrtvo – samo je čutalo. A sad, kada ponovo progovori iz muzeja, iz priče, iz očiju potomaka – ono nas podsjeća šta znači biti urođenik ove zemlje. Ne samo živjeti na njoj, već je osvajati svaki dan – znojem, srcem i točkom koji se vrti pod stopalom.

Kola sada nijemo stoje i ne okreću se. Ali ko zna...

Možda će neko dijete, zaneseno pričom, ponovo u drvetu vidjeti krilo, u zemlji – majku, a u kapi vode – čudo. Možda će neka nova nužda, neka buduća suša, neka stara ljubav prema zemlji opet prizvati točak što se pokreće stopalom. Ne radi slave, ne radi istorije – već radi jedne žedne stabljike, radi kore hljeba, radi istrajnosti koja se ne mjeri novcem, već srcem.

Kad pogledaš ta mrtva kola, čini se da ćute. Ali u tom ćutanju je eho vijeka, krik i pjesma u jednom. Svaki sastavljeni žljeb, svaka osovina, svaka daska – svjedoči o čovjeku što nije htio da ode iz zemlje koja mu nije davala ništa, osim – priliku da se bori.

I zato... možda će opet jednog dana kolo zaškrgutati, možda će se tabani dotaći daske, možda će voda poteći preko kamena. I možda će taj točak, star i nov ujedno, ponovo donijeti život – tvrdoj, posnoj, ali ponosnoj hercegovačkoj zemlji.