U srcu Hercegovine, gdje se Trebišnjica ne da ukrotiti ni suncu ni vremenu, jedan bazen postao je pozornica borbe, snova i ponosa. Tamo gdje voda šumi kao pjesma, a svaki udah nosi miris kamena i truda, vaterpolisti Leotara ispisali su priču za pamćenje – priču o volji i talentu koji znaju da pobijede.
Na Leotarovom kupu, pred svojom publikom, mladići u plavim kapicama podigli su pehar koji svijetli jače od zlata – jer u njemu su sati treninga, kapi znoja i beskrajna vjera u to da dom može biti mjesto šampiona.
Finale protiv Radničkog iz Kragujevca bilo je sve osim obične utakmice. Bio je to sudar volje i vještine, iskustva i mladosti, taktike i talenta. Radnički, snažan i poznat, stigao je kao favorit. Ali Leotar je igrao za nešto više – za grad, za ime, za čast.
U tim trenucima, kada se bazen pretvori u bojište, a lopta u simbol odlučnosti, jedan momak je stajao kao zid. Vukašin Đurić, golman, heroj. Njegove ruke – mirne kao Trebišnjica u zoru, brze kao vjetar sa Leotara – odbranile su sve ono što se činilo neodbranjivim. Publika je disala s njim, svaki aplauz bio je zahvalnost.
Na drugom kraju bazena, dok je voda prskala kao u pjesmi, pogađali su Pavle Bašić – šest puta, silovito i precizno – i Zarije Miladinović, pet puta, kao da ima dogovor s mrežom.
Šampionsku ekipu Leotara činili su:
Vukašin Ðurić (GK), Vasilije Ðuzelović (2), Stevan Zirojević, Petar Ćurić, Sergej Begenišić (1), Stefan Tamindžija, Nemanja Ðerković, Pavle Bašić (6), Zarije Miladinović (5), Nedim Prašović, Nikola Begenišić, Vladan Lojpur.
A kad je sve bilo gotovo, kad je loptu zamijenila medalja, a voda utihnula, trener Nikola Lješković nije skrivao zadovoljstvo:
„Danas sam zaista ponosan na svoj tim. Ovi momci su dali sve od sebe, ostavili srce i dušu u bazenu, a svaka sekunda te borbe se isplatila. Protivnik je bio izuzetno jak i favorizovan, ali naši momci su pokazali nevjerovatnu borbenost i karakter. Nije bilo lako, ali kad je najviše bilo potrebno, mi smo dali više nego što smo imali i izvojevali pobjedu koja će se dugo pamtiti. Ovo nije bila samo tehnička ili fizička pobjeda, ovo je bila pobjeda volje, zajedništva i strasti prema ovom sportu.“
I dok su se valovi u Zatvorenom bazenu Ana Čučković umirivali, a sunce polako klizilo niz hercegovačko nebo, ostala je tišina puna ponosa. Leotarov kup je ostao tamo gdje pripada – u Trebinju. A voda, ona pamti. Pamti imena, brojke, ali iznad svega – pamti srce.
I šampione.
