Kad se od Nikšića krene prema Pivi, sa desne strane puta je spomen obilježje velike tragedije. Smjestilo se u krajlik, kao da se stidi da se pokaže. U dolinama Pive, gdje vjetrovi i danas šapću tužne pjesme kroz guste šume i oštre litice, vrijeme se zaustavilo jednog juna, te krvave četrdeset treće. Dola u Pivi nisu tek mjesto – oni su rana, otvorena, živa, što godinama krvari uspomenama na 522 duše, od kojih 109 djece, pokošene na praznik Obretanja glave Svetog Jovana Krstitelja, nevinim suzama umiven je dan koji je trebao da donese mir.
Došli su, zloslutni i hladni, iz tuđih krajeva,– u toj zbrci smrti, sablasni odjeci folksdojčerske čizme i krikova handžar-divizije, ustaške ruke iz komšiluka, pomiješali su se u jedno: tamu. Ispod crnog dima što se vinuo nad katunima i kolibama, nestajali su ljudi, žene, starci, dječica. Više od 1.260 njih, pričaju još uvijek stara usta.
Malo je još onih što pamte umjesto svih koji nisu stigli da ostare.
– Nema bratstva u Pivi koje nije zakukalo. Blagojevića više od 220... neko prepolovljen, neko nestao, kao da nikad nije ni bio. Samo zato što su nosili svoje ime, krstili se sa tri prsta, i potpisivali ćirilicom. I zato što su u to strašno vrijeme imali zle komšije.
I kad misliš da je najgore rečeno, stigne ti Jaglika. Djevojče od 17 godina, duša nježna kao pjenica na rijeci. Mogla je da pobjegne, i jeste – ali kad ču vrisak braće, kad prepozna plač najmilijih, vrati se, kao što se ruža vraća suncu, i skoči u vatru. Da ne budu sami. I u toj vatri postade svetica, sveta Jaglika, mučenica.
I još jedno srce zapisa krv istorije – dijete Đikanovića, što dođe na svijet baš u trenutku kad su puške zagrmjele. Bez imena, bez kolijevke, samo sa krvlju u kojoj se krsti – najmlađi svetac Pive.
Pričao mi je jedan moj, nažalost upokojeni prijatelj Pivljanin, da je bio gotovo beba, kada je zločinački kuršum, u bešici ubio njegovu sestru blizankinju od svega nekoliko mjeseci, a Bog je htio da on živ ostane,
Tišina nije prazna. U Pivskoj doli, ona ima težinu suze.
I juče su pivska dola ponovo plakala.Ne od kiše — već od pamćenja.Kap po kap, bol po bol,u brazde koje su nekad bile dom,a danas su svetilište nedužnih.
Nema vriska. Nema optužbe.Samo šapat trave što raste iz kamena natopljenog tišinom. Plakaće ta dola, dok se ponovo ne susretnemo — mi, što znamo istinu,
i oni, što nisu stigli da je izgovore.
Dok koraci ne ožive u prašini i dok se ne spoji pogled živog sa senkom.
Dok ne izgovorimo njihova imena kao što majka izgovara ime deteta —
nježno, jednom, za večnost.
Jer pivska dola nisu zaboravila.
Ona čuvaju sve.
