Na rubu hercegovačkog kamenjara, gde se rijeka Zalomka skriva pod zemljom većim dijelom ljeta, stoji tihi svedok prošlih vijekova — Ovčiji brod. Stari trolučni most, gotovo neprimjetan, poput zaboravljenog stiha u pjesmi vremena.

Neko bi pomislio da je most samo kamen, samo lukovi iznad vode. Ali Ovčiji brod nosi u sebi dah istorije, tajne sultana Mahmuda, šapat karavana i korake pastira koji su preko njega vodili stada prema zelenim planinama.

“Da li znate,” priča Marko, stariji čuvar , “da je ovaj most toliko star da je preživeo i Osmanlije i ratove, i poplave koje su mu nosile dio duše? A opet, toliko je nepoznat onima koji bi trebalo da ga čuvaju.”

Marko šeta kraj mosta i dodiruje hrapavi kamen. “Zamislite samo — jednom je ovdje prošao karavan sa Mediterana, donosio je miris mora i začine, a ovdje, u nepoznatom zaboravu, stoji most što je mogao biti ponos. Ali nije — jer ljudi koji bi ga trebali štititi, oni ga ne vide. Kao da je most duh, nevidljiv i zaboravljen.”

Neki dan, pričao je starim ljudima u selu, i jedan od njih, stari Mijo, ispričao je kako je nekada most služio pastirima. “Zvali su ga Ovčiji brod — jer su preko njega prevodili ovce na ispašu. A most? On je kao stari pastir što strpljivo čeka na obali, dok vrijeme neumoljivo krade njegove kamene prste.”

Marko zastaje i gleda u vodu. “Neko je tražio znakove kako da obnovi most, ali ni Zavod za zaštitu spomenika nije znao gdje se tačno nalazi. Most koji je vijekovima spajao obale — sada je nevidljiv onima što bi ga sačuvali.”

Na samom mostu, skriven među kamenjem i mahovinom, još uvjek spava ploča — tiha svedokinja vekova. Iako već pomalo izbledela, ispod slojeva vremena i vode, njene reči i dalje odzvanjaju: „Hajrati Mahmud“ — dva zbunjujuća i misteriozna pojma, poput zagrljaja prošlosti i nepoznatog.

Marko, koji je decenijama dolazio kraj mosta, često bi zastajkivao baš kod tog mesta. Govorio je tiho, kao da se boji da natpis ne nestane u potpunosti, “Ova ploča je jedini trag o kome bi se moglo suditi kad je most podignut. Ali godine su učinile svoje — voda je isprala mnoge riječi, a vjetrovi šapuću tajne koje niko više ne može da protumači.”

Sjećao se priče starijih o poplavi iz 1954. godine, kada je rijeka Zalomka, nemilosrdna i divlja, razbila ogradu mosta i oborila tu ploču u korito, gdje i danas leži, polupotopljena i zarasla u kamen.

“Zato niko ne zna tačno ko je bio taj Mahmud,” nastavlja Marko dok pogledom prati vodu, “možda sultan, možda neko ko je podigao zadužbinu. Ali ploča nam šapuće da most nije samo kamen i lukovi — on je zakletva, zadužbina, nešto što je nekada značilo život ovom kraju.”

I opet, u rano proljeće, sjenka Ovčijeg broda tiho se ogleda u smaragdnoj vodi Zalomke. Most je ukras pustoši, most što priča priču o vremenu, zaboravu i nadi.

Marko duboko uzdahne: “Da li će jednom ljudi opet čuti taj glas kamena? Ili će Ovčiji brod postati samo legenda, san starog kraja?”

I dok rijeka šušti, kao da i ona čuva tajnu, most stoji — neumorni svedok prošlosti i čuvar zaboravljenih koraka.