On nije samo profesor, ni samo pisac, ni novinar, ni istraživač. On je čoban starih vremena, što sabira rasute ovce sjećanja, nad njima bdi i u knjigu ih ili u video zapis privodi. Nije mu strana prašina hercegovačkog puta, ni miris znoja sela, ni riječ seljaka što više vrijedi od akademske titule. On sve to bilježi, s ljubavlju, ne kao hronolog, već kao sin te zemlje.

U njegovim zapisima selo Poljice, eto to smo potonje radili, nije geografija – ono je sudbina.

Nije čobanica Vidosava iz Poljica samo lik – već savjest jednog naroda, uklesana u lice što je sunce popržilo i vjetar oblikovao. Dok on sluša njenu riječ, u pogledu mu igra poštovanje kakvo se ne može glumiti. To je ono iskonsko, što se nosi iz kuće.

Njegova je riječ lagana kao djetinjstvo, a teška kao kamen kraj puta. Umije da napiše cijelu jednu zemlju u rečenicu, da u šali skrije istinu, da u priči bez pucnja otkrije heroja.

Sjećam se, jednom dok je ležao u bolnici za vrijeme korone, nazvah ga i upitah treba li što. Reče mi kroz osmijeh:

– Ako možeš, donesi mi tvoju „Lađu za spas“.

Učinih tako. Kasnije me zvao:

– Od korone sam nekako utekao... ali umalo me tvoja knjiga ne dokrajči!

Smjeh nas je obojicu zaliječio više nego bilo koja terapija.

A onda drugi put, kad smo se nešto natezali oko dužine emisije, rekoh mu:

– Profesore, ovo ti je predugačko.

A on će mirno:

– Sinko, ni život nije kratak, pa ga ipak svi čitamo a pogledamo do kraja.

Takav je on. Ljudina. Bez nametanja, bez mnogo riječi – a puno kazano.

Ja ga zovem Zuko Džumhur istočne Hercegovine. Ne radi poređenja, već radi duha – jer kao što je Zuko znao da nacrta dušu naroda u dva poteza, tako i Radomir, jednom slikom, jednim opisom, vrati nas na mjesto gdje smo prvi put čuli kako trava šušti kad prolazi stado.

Na jednom snimanju, kad mu stara čobanica Vidosava reče:

– Zdravo vi meni svojoj kući došli! Jedan Musliman kaza "Moramo mi bolan zajedno. Ne meremo drugačije" a jedan starina, mudrošću svojstvenom Hercegovcima reče "da hoće ovi izbori svkao malo, završili bi nam za koju godinu i ove stubove od struje".

 U tim rečenicama rečeno je sve što nijedan opštinski i gradski parlament u Hercegovini u sto godina ne uspije reći. I on je to znao. Zna on šta vrijedi, i šta ne smije u zaborav.

On nas uči da se zastane, da se sluša – kako diše kamen, kako šumori tišina stare kuće. U vremenu kad riječi lako ispare, on ih pretvara u uspomenu. Kad nam pamćenje popusti, on ga dozove kao stari čoban stado.

I da, bio je uz mene – i kad mi je bilo najteže, i kad sam bio najsrećniji. To se ne zaboravlja. To je ono kad čovjek ne mora ništa reći – a mnogo znači.

Hercegovina mu duguje više nego što će ikad znati. A mi, ako imamo imalo srca – dugujemo mu osmijeh i pažnju. A vrijeme će mu, kad se dovoljno smanji buka, dati ono što mu pripada.

Do tada – neka je među nama, naš profesor. 

Naš hroničar tišine. 

Naš čovjek iz naroda. 

Naša Ljudina.