Tako su Srbi provodili dane u kazamatima Austrougarske...

U starom konaku kod Pašinovca, gdje su nekada odjekivali koraci begova i dizala se rakija u tišini večeri, stigla je teška hladnoća carevih okova. Garnizonski zatvor u Mostaru nije više imao zidove, već krv i suze u fugnama kamena. Podijeljeni u dva svijeta — gornji sprat za taoce, podrum za izgubljene — živjeli su oni što su samo ime svoje krivice znali: Srbin.

Dole, u mraku bez prozora, bez vrata, samo jedan otvor kroz koji se ulivala vlaga i poniženje.

Na goloj zemlji — jedinoj postelji — spavali su, jeli i umirali.

Sud za nuždu — mali, prepunjen, bez odvoda, bio je centar tog mračnog univerzuma. Oko njega — ljudi, kao sjenke, u stisci, mirisu i muci. Po zidu se slijevala voda — kao da je i sam kamen zajecao. A po blatu gmizali insekti, ti mali hijene tuge.

Tu je gazio narednik Gaspar Šolijer, s kvrgavim štapom koji su zvali "Konprin", kao da ima dušu samu od želje da udari. Nije pitao koga, ni zašto. Samo je udarao.

Jednom, kaluđera Tihog — bolešljivog, mirnog čovjeka — tukao je do nesvijesti. Zašto? Jer je komad hljeba podijelio s drugim. Krv mu je tekla niz leđa, gdje više nije bilo ni kože. Ostala je samo ljudska dobrota na bajonetima zla.

Kad je stigla grupa iz Gacka, izbezumljena od batina, ostavljeni su na avliji kao pseta — da leže na goloj zemlji, bez slame, bez pokrivača. Nisu bili više ni ljudi. Bili su brojevi. Breme.

A onda — najgore. Odvajanje djece.

Majke, s kosom u raspletu, rastrzanim rukama, gledale su kako im uzimaju djecu — ne u smrt, nego u zaborav. U sela, uglavnom katolička, gdje će ime biti izbrisano, a korijen presađen u tuđu zemlju.

„Vrati mi ga!“ — rikala je jedna.

„Ona je bolešljiva! Ne zna sama!“ — vapila druga.

A djeca, mala i nježna, drhtala su i dozivala jedinu njegu koju znaju — majčinu.

A onda — transport.

Smail-aga Ćemalović, muškarčina iz čestite kuće, pljuvan je i vrijeđan dok je išao ka stanici. Pratila su ga dva vojnika, ali ne da ga čuvaju — već da mu se smiju. Činilo se da je ulica cijela poludjela, a pravda ostala negdje na granici s Turskom.

Peru, Đorđa, Manojla... tukli su bez milosti.

Đorđu Ćapinu tukli su orahe o tjeme. Na gologlavu, u vozu.

A Doderu — bajonet pod grlo. Ni levo ni desno nije smio. Samo disati, ako mu dozvole.

Petra Mandrapu gurnuli su među konje. Naredili da čuči i ne mrda.

Konj ga udario u koljeno — a vojnik mu čupao kosu — dlaku po dlaku. Kao da broji godine života.

Tako su Srbi provodili dane u kazamatima Austrougarske...

Ne u ratu, već u tišini podruma. Ne kao krivci, već kao svjedoci.

I tu, u tom mraku bez svjetlosti, rodila se najstrašnija slika istorije: čovjek koji strada jer je samo ono što jeste.

(Po motivima zapisa Vladimira Ćorovića)