Otišli su tamo gdje je trebalo. Gdje ih je srce zvalo, gdje ih je rodoljublje tiho ali moćno povelo. Tamo gdje se nije pitalo hoću li – već samo kad i kako. Tamo gdje se ginulo.

IMG-8dd8a7a950f373a676fb5f8181a81252-V.jpg (42 KB)

Mnogi od njih još nisu ni počeli da se briju. Nisu prošetali djevojku ulicama rodnog grada, nisu stigli da zamisle ni gdje će studirati, šta će biti, ni kako će im izgledati život. Ali su prošli kroz kapiju kasarne u Bileći riješeni da ne sjede po strani. Da stanu uz narod. Da budu dio istorije, ne njeni posmatrači. Da stvore – i odbrane.

Prva klasa Hercegovačkog korpusa Vojske Republike Srpske – to nisu bili samo regruti. To su bili dječaci koji su preko noći odrastali. Sa nešto više nade nego snage, i nešto više vjere nego oružja. Ali im je bilo dovoljno.

Na Vidovdan su se ponovo okupili. I baš tog dana, u Trebinju – gradu sunca, kamena i tišine – sabraše se opet. Njihova Prva klasa. Njihovo bratstvo. Njihovo „evo nas“, izgovoreno bez riječi, ali glasno u pogledu.

Nakon Bileće i Ljubinja, ovo treće sabranje, mada brojevima treće, srcem je kao prvo. Jer brat po oružju nije drumski poznanik – on je zavjet. On je dio tebe što ostaje gdje god da kreneš. A kad se sretanje dogodi, to nije susret – to je povratak kući.

Sreli su se pogledi što pamte. Ruke što su držale istu pušku, istu nadu. Tišina među njima nije bila prazna – bila je puna. Puna onih kojih više nema. Osmjesi kroz suze, pogledi koji se zadrže sekundu duže, kao da provjeravaju – jesmo li još svi tu?

Imena se izgovaraju šapatom, ne zbog zaborava, već zbog poštovanja. Ona imena koja više niko ne zove u svakodnevici – ovdje dobiju svoje mjesto. Stoje s njima, nevidljivi ali prisutni, u redu, u stroju, u bratskom krugu što se ne prekida ni vremenom ni smrću.

Jer, oni koji su pali, nisu otišli. Oni koji nisu dočekali ovo sabranje – dočekani su u srcu svakog što je stigao. Njihova tišina je govorila s više snage nego bilo koji govor.

I taj krug – ta Prva klasa – to nije više samo sjećanje. To je živo tijelo, otkucaj sabranosti, dah jednog naroda što pamti gdje mu je temelj, i s kim je stajao kad je bilo najteže.

Ove godine, njihovo sabranje dobilo je i jednu tišu, ali najdublju dimenziju – onu humanu, srčanu, bratsku.

Za djecu njihovog saborca, Oljega Кuljića, koji je tragično otišao prije vremena, sabrani su dani, sjećanja – i veliko srce. Prikupljen je i novac, ali ono što je dato bilo je više od novca. To je bio zagrljaj na daljinu. To je bila poruka bez pošte: "Tvoja djeca su i naša."

Jer u tom bratstvu, niko nije sam. Ni kad se sve uruši. Ni kad život udari najjače. Jer gdje je srce vojničko zakletvom sraslo s ljudskim, tu ne postoji samoća.

To je ta nit što ih vezuje i danas. Nije to više samo zastava, niti odora, niti čin. To je nevidljiva ruka što se pruža bez riječi. To je sjećanje što ne blijedi. To je čovjek u čovjeku.

Bili su vojnici. Ali su ostali ljudi.

U punom, najdubljem, najljepšem značenju te riječi.

Sada su zreli ljudi. Njihova lica više ne nose mladalačku napetost već tišinu iskustva. U kosi – sijede, u očima – sjene. Svaka bora ima svoje ime, svaka sijeda zna zašto je tu. I znamo i mi – zašto su osijedili prije vremena.

Prošle su decenije, ali Vidovdan je i dalje isto glasan. Ne viče – ali zove. I nikada ne zove na slavlje, već na sabranje. Na tišu vrstu molitve. Na zavjet koji se ne zapisuje na papir, nego u srce.

Zove da se sjetimo. Da se ne stidimo ni žrtve, ni suze, ni tišine. Da se ne zaboravi ono što se platilo životom. Da se ne izda ono što se stvorilo s bolom.

A u Trebinju, tog Vidovdana 2025. godine, pod kamenim suncem, u hladovini sjećanja i u toplini bratskog pogleda, jedna istina je kružila između čaša, između riječi, između otkucaja srca:

Nije vrijeme izbrisalo ono što je srce zapisalo.

I neće. Dok god ima Vidovdana.

Dok god ima nas koji pamtimo.

Dok god ima ruku što se stiskaju u ćutanju, i očiju što znaju bez da pitaš.

Jer Vidovdan nije datum. On je ogledalo u koje se gledamo da vidimo ko smo. On je pozivnica onima koji nisu zaboravili da se saberu. On je tihi plamen koji gori u grudima – i onda kad sve drugo utihne.

Dok ima Vidovdana – biće i bratstva.

Dok ima Vidovdana – neće biti zaborava.

Dok ima Vidovdana – biće nas.