Istočna Hercegovina – kraj grub, ali plemenit. Kamenit teren koji skriva nevjerovatnu snagu života. Između Trebinja, Gacka, Bileće, Ljubinja i Nevesinja svakodnevica nije laka, ali nosi dostojanstvo i poštenje koje se rijetko sreće. Oni koji ovde žive ostaju vam u sjećanju, ne pričama, već po djelima.

Za razliku od primorskih razglednica i razvikanih turističkih ruta, ovaj dio Hercegovine nudi nešto drugo – autentičnost . Ovdje se život ne prikazuje, već živi jednostavno, tvrdoglavo je puno dostojanstva.
Običaji opstaju, i pored savremenih trendova. Iako se sela prazne, mnogi običaji se i dalje čuvaju. Krsne slave, badnjaci, porodični ručkovi okupljaju porodice, i to često bude jedina prilika kada se svi ponovo sretnu.

Nevesinje je poznato po svom krompiru – kvalitetnom, sitnijem i čvršćem, koji se s pravom smatra jednim od najboljih u Republici Srpskoj. Krompir iz ovog kraja tražen je i na pijacama i na trpezama, a uzgaja se generacijama, s puno znanja i strpljenja.

U Gacku , pak, i danas znaju šta znači pravi, gusti kajmak – onaj s mirisom mijeha i okusom djetinjstva. Služi se uz pogaču, pršut ili tek pečene uštipke, i uvek uz rečenicu: „Probaj ovo, ovakvog više nema nigdje.“

Bileća , nekada industrijski jak centar, danas je tiša – ali s velikim Bilećkim jezerom koje mami ribare, šetače i one koji traže mir daleko od gradskih gužvi.

Trebinje , na jugu, spoj je mediteranskog šarma i hercegovačkog karaktera. Grad s najviše sunčanih dana u BiH, okružen vinogradima, pun istorije, manastira i ljudi širokog osmijeha. I dok Hercegovina zna biti surova, Trebinje je njeno najpitomije lice.

Ljubinje je možda najmanje opštinsko središte u regiji, ali ima jednu od najbogatijih tradicija kada je riječ o ljekovitom bilju i seoskoj proizvodnji. Ovde još ima ljudi koji znaju da razlikuju pelin od vremena, i koji smilje ne mere po kilogramima, već po snazi mirisa.

Berkovići , malo i mirno mjesto poznato je po svojoj gostoljubivosti i autentičnom hercegovačkom duhu.

Mnogi mladi su otišli, a povratak se češće planira za penziju nego za stalno. Ipak, svaki povratak u rodni kraj nosi težinu ne kao obavezu, već kao potrebu. Jer, kako kažu mještani, „sve drugo možeš kupiti, ali Hercegovinu ne možeš ponijeti sa sobom.“
Na letnjim okupljanjima, posebno oko crkvenih praznika i vašara, sela na jedan dan ožive. Dvorišta se pune, dim iz ognjišta se ponovo diže, a stara kamena dvorišta ponovo postaju mesta susreta.