Danas je u Trebinju bio Dan tišine.

Dan sjećanja, bola i poštovanja.

Dan kad se i oblaci povuku, da ne gledaju.

Dan kad se i riječ mora izgovoriti tiše —

jer neko plače već trideset godina.

Obilježili smo Dan žalosti u Republici Srpskoj, u znak sjećanja na žrtve muslimanskih zločina nad Srbima u Srednjem Podrinju i Birču (1992–1995). Na stotine porodica, bez groba i bez glasa, danas smo ponovo u mislima ponijeli. 

Ali baš danas, u toj svetoj tišini, isplivala je slika koja je zaboljela mnoge. Nekoliko dječaka, u pratnji odraslih, šetalo je ulicama u dresovima sa šahovnicom. Ne — nije to prigovor djeci. Ni sportu. Ni igri. Ali postoje dani, trenuci i mjesta gdje simboli nisu samo tkanina, već ožiljci koji ponovo krvare.

Ovdje, gdje kamen pamti, gdje rane od Prebilovaca do Trebinja nisu još zacjeljene, gdje još miriše dim iz ’95. u snovima preživjelih, gdje majke i dalje u mraku šapuću imena svoje djece — potrebno je više obazrivosti,

više poštovanja, više pamćenja.

Nisu krivi dječaci. 

Možda ni roditelji — mada, u ovom gradu, i u ovom vremenu, teško je povjerovati da se ne zna, ili da se ne osjeća. 

Možda su naučeni da zaboravljaju. 

A možda i da provociraju.

Ali mi ne smijemo. Ne smijemo da se naviknemo. Ne smijemo da nam sve postane svejedno. Jer kada postane svejedno — izgubili smo.

Ne tražimo mržnju.

Tražimo poštovanje.

Tražimo tišinu kad se sjećamo.

I da neko kaže:

„Oprosti. Nisam znao.“

Jer ponekad — i to je dovoljno.

Dule me tiho upita:

„Rato, jesi li vidio ove dresove?“

Samo sam klimnuo glavom. Nijemo.

„Šta misliš, da neko obuče zvezdin ili partizanov dres na Stradunu? Kako bi prošao?“

Odgovor smo obojica znali.

Ali smo se složili: Nismo isti.

Hvala Bogu — pa je tako.

Zato, Trebinje,

budi i dalje glas onih koji ćute.

Čuvaj svetinju stradanja.

Neka ovaj kamen i dalje pamti —

i kad neki neće,

i kad neki ne mogu,

i kad neki ne vide.