Kad je svijet umuknuo od straha i vrata kuća se zatvorila kao ljuska oraha pred nevremenom, Trebinje je počelo da diše dublje, ne iz pluća – nego iz korijena. Dok su mnogi gledali u nebo tražeći spas, jedna družina, ne velika, ali od srca skuvana, zavrnula je rukave i pogledala u zemlju.
– Kad je svijet stao – mi nismo, reče Veselin Dutina, onako kako bi to rekao čovjek što je više puta u životu posijao na suho i čekao kišu. Govor mu nije težak, ali svaku riječ kao da je prethodno provukao kroz žito i znoj.
– U dane kad je nestalo kvasca u radnjama i straha u očima bilo više nego soli u moru, mi smo razorali preko 27 hektara državne zemlje. Ne da bismo se slikali, već da bismo znali – ako sve stane, neće život. Krompir, luk, grašak, boranija – naš narod neće gladovati dok ima ko da ore.
Tako su nikle brazde što su ličile na stare priče. Zemlja se otvorila kao prababina škrinja – i u njoj, umjesto zlata, seme života.
– Ali to nije bilo sve. Znali smo – ako hoćemo da mislimo na sutra, moramo posaditi lozu. Vinograd je kao dijete – ako ga ne gledaš, ne raste. A Trebinje je, brate, mjesto gdje loza rađa kao u bajci.
Na tri hektara zasadili su 8.000 čokota. Danas te loze pjevaju na vjetru.
– Ono što od toga zaradimo, vraćamo u zemlju. Od ministarstva smo dobili još deset hektara. Nije mnogo, ali je tačno koliko možemo njegovali kako valja. Prvo ćemo vinarijama prodavati sirovinu, a onda – ako Bog da i ljudi pomognu – imati svoju vinariju. Svoje vino, svoju čašu na hercegovačkom stolu.
– U našim plastenicima svaki proljećni dan počinje kao pjesma. Rasadimo paradajz, papriku, krastavce – i podijelimo. Između 20.000 i 25.000 sadnica. Svake godine. Narod uzme, zasadi, i onda nam donesu prvu papriku u korpi, kao zahvalnicu.
A jedan dio ostave za sebe – za pijacu, za tržište, da se vrati ulaganje. Kako Dutina kaže – „nekada je i dinar znak da vrijedi to što radiš“.
– Smokvu kad posadiš, kao da si ostavio sebi sjenku za starost. A nar je kao muška riječ – tvrda kora, ali slatko srce. Svake godine ožiljavamo dvije do tri hiljade sadnica i dijelimo ljudima. Ne kao poklon – već kao poziv. Da se vrati život u bašte i duše.
Agrarni fond ima i traktore, i plugove, i ljude što znaju da zamijene ulje i previju loza. Nije to administracija – to je porodica. Mašina i čovjek rade zajedno, kao konj i ralice u stara vremena.
– Ljubav prema zemlji ne uči se iz knjige, nego iz đedove šake. Mi ovdje ne čekamo bolja vremena – mi ih sadimo.
Sjedimo na ivici vinograda. Ispred nas, čokoti se njišu kao da plešu. Radnik u sjeni drveta podupro kapu, ćuti.
– Vidiš li, pita me Dutina, – ovo nije samo grožđe. Ovo je vjera.
I tako, u gradu pod Leotarom, u vrijeme kad su drugi računali gubitke, jedna ruka je sijala nadu. I sad – niče. Polako, ali uporno. Kao dobra priča Branka Ćopića.
