Nije bilo karaule, vodenice, ni čuke po Hercegovini da u onim teškim godinama nevesinjske bune, nije zatreptala kao srce u grudima hajduka.

Kao da su kamen i vjetar znali – došlo je vrijeme da se narod podigne, da kosti predaka ne ostanu nijeme pred tuđom čizmom.

Planine su gorjele.

Iz svakog potoka izvirala je kletva.

U svakom djetetu – inat.

U svakoj starici – suza za mladićem što je preko noći postao vojnik.

A nebo? Nebo je ćutalo, kao da zna – borba neće donijeti pobjedu, ali će donijeti zavjet.

Počelo je iz Nevesinja, kako priliči. Jer tu gdje grom najprije udari – tu se i narod prvi probudi.

Ali brzo, vatra slobode pređe Trebišnjicu, Bileću, Gacko, sve do Zubaca i Stoca. Nije to bila buna – to je bio zov krvi, odziv duše.

Niko ih nije morao zvati – sam narod se sabrao.

Sabraše se kao što se sabere sirotinja pred ognjem – kad zna da više nema šta izgubiti osim obraza.

Pristizali su dobrovoljci – iz Boke četa Sima Samardžića, sa Cetinja ljudi koji znaju šta je riječ, iz Grahova i Knina.

Stigao je i eho iz Evrope – Garibaldijevi borci, sinovi Italije, što su shvatili da se borba za pravdu ne završava granicom.

To nije bila vojska – to je bio narod u oružju.

Bez plata, bez činova, bez fanfara.

Ali s barjakom u srcu, i jednim jedinim ordenom – pogledom saborca dok pada u tihu, zemljanu slavu.

Tri godine su nosili tu zastavu.

Tri godine hodali su po žeravi, jeli glad, pili znoj.

Svi su znali da možda neće dočekati slobodu – ali da njihova djeca moraju.

Jer kakva je to krv koja se ne žrtvuje za dom?

Ali zora nije svanula.

Ili je svanula – ali za neke druge.

Tamo gore, iznad Bišine, gdje pogled puca sve do Neretve, zamirisala je politika.

Beč je zaprijetio, a knjaz Nikola – umuknuo.

Ne od nemoći, već od računa. Jer kad sloboda postane trgovina, narod plaća – a gospoda potpisuju.

Otjerao je Ljubibratića, učenog vojvodu iz Vukalovićevih dana.

Progonio Stojana Kovačevića i Petra Tunguza. Za smrt, u narodu poštovanog vojvode Maksima Baćovića, čovjeka čije je srce kucalo za samostalnu Hercegovinu, mnogi su dugo šaptali i okrivljivali Petra Vukotića – knjaževog tasta, čiju je riječ pratila sjenka spletke i izdaje.

Dok su se na bojnom polju borili za slobodu, u tamnim hodnicima vlasti spletke su se tkale, kao hladan vjetar što prodire kroz pukotine u duši naroda.

I dođe taj dan, 6. oktobar 1878. godine, da se oružje položi – a istina prećuti.

Na Goričkom polju kod Trebinja –tišina.

Šest hiljada sedam stotina i pedeset ojađenih ratnika, krvavih opanaka, pogurenih ramena, ali uspravne duše – čekalo je da im se kaže da više nisu vojska, već narod bez prava da se brani.

Izađe knjazev tast – Vukotić, onaj što je znao spletku bolje nego što zna molitvu – i reče cinično:

„Braćo! Hercegovina je postala Ćesara bečkog... Sloboda je divna stvar – i vi ste se za nju divno borili. Sad priznajte njegovu vlast. On vam donosi blagostanje.“

Blagostanje?

U naručju koje više nema sina?

Među zidinama gdje više nema krova?

U zemlji čija je zemlja natopljena krvlju – a sad data tuđinu?

I tad, među ratnicima muk.

Ni suza, ni psovka – samo tišina. Ona teža od svih riječi.

I samo jedan pokret – alaj-barjaktar iz Nevesinja, Jovica Zirojević, priđe.

U očima suze, u rukama zastava.

Pruži je crnogorskom glavaru Božu Petroviću i reče tiho, ali da svako čuje:

„Neka ti je – ako je možeš nositi.“

To nije bila predaja.

To je bio zavjet.

To je bio pogled u budućnost – kad će neko drugi opet tu zastavu podići, ali s istinom.

I među onim ljudima, ćutke, začu se jedan glas:

„Zemlju su nam uzeli. Ali obraz nisu.

Mi znamo zašto smo ginuli.

Neka pamti ko zna čitati kamen. I neka ne zaboravi – da sloboda nema cijenu.**

I tako – u blatu Goričkog polja – nije umrla borba.

Umrla je iluzija.

Ali rodila se vjera.

Rodio se zavjet tišine, pamćenja, i ognja koji nikada neće izgasnuti.

I hoće.

I zato danas, kad hodaš kroz ta sela, ako ti starac ne kaže ništa – znaj da je rekao sve.

Ako čuješ pjesmu koja šapuće umjesto da kliče – slušaj je pažljivo. Tu živi istina.

Jer oni su položili oružje.

Ali ne i volju.

Dokle god Hercegovac umije da kaže:

„Ovo je moja zemlja.“

Dokle god se dijete rađa s imenom koje je pradjed nosio.

Dokle god se u selima kaže „ne dam“, prije nego što se kaže „ne mogu“ –

nije predana zastava.

Niti će ikada biti.