Koncert Željka Samardžića biće održan sutra na Stadionu "Aleksandar Masleša" u Bregovima, s početkom u 20 časova. To je bio povod da pjevača, čije pjesme već decenijama osvajaju srca publike, ugostimo u našem Jutarnjem programu.

Na početku razgovora, on je za Radio Trebinje istakao kako je oduvijek volio da dolazi u naš grad.

“Ovdje sam dolazio još davnih 70-ih, 80-ih godina, kada je Trebinje imalo svoju pop scenu, kada su svirali i pjevali neki meni izuzetno dragi ljudi. Dolazio sam sa svojim prvim komšijom iz Mostara Borom Lončarom. Boro je inače živio u Trebinju i on je na mene prenio ljubav prema ovom gradu. To je bilo ono vrijeme, kada ste mogli zaspati bilo gdje, i na klupi u parku, da vas niko ne pomjeri. Mi smo tako živjeli sretne živote, beskreno se voljeli i poštovali, a tako je ostalo i dan danas”, kaže pjevač.

Naveo je da je njegova veza sa Trebinjem i pokojni Bobo Vučur, pijanista, kompozitor i dugogodišnji muzički urednik Radio Trebinja.

“Bobo je pisao divne pjesme za mene. Bio je izuzetno talentovan, slao mi je pjesme nekoliko puta i dopala mi se jedna ‘Ana, ne piši pisma’. Tu pjesmu smo poslali na ‘Mesam’ u Beogradu i odmah je prošla. Međutim, dopala se i Tomi Zdravkoviću. Zove me Bobo i govori ‘ne znam šta da radim, ja sam naglasio da je za tebe’, a ja mu kažem ‘nisam još afirmisan, nemaju pojma ko sam, a tebi bi sigurno značilo puno da ti Toma otpjeva, nemam ništa protiv i slobodno mu daj, biće pjesama za nas’. Međutim, a mislim da to čak ima zapisano u jednoj knjizi o Tomi Zdravkoviću, kada je Toma čuo situaciju oko te pjesme, on je rekao da će uzeti pjesmu pod uslovom da pjevam i ja i da se meni uradi druga pjesma. I tako je bilo. Otišao sam prvi put u Beograd da pjevam na ‘Mesamu’ i nekako je sve otišlo na radost. Ali, uvijek, mi je ostao žal za tom prelijepom pjesmom ‘…Ana, ne piši pismo, ne budi uspomene, hoću sretno da živim uz ljubav, uz ljubav druge žene...’, možda je jednog dana i snimim”, priča jedan od najpopularnijih balkanskih izvođača.

Kaže da je Trebinje izabrao kao svojevrstan “centar svog svijeta” i da se faktički nastanio u našem gradu.

“Cijela moja porodica, supruga i ćerke, svi Trebinje obožavamo. Odavde nam nije daleko da odemo baki i dedi na grob u Nikšić, pošto su moja majka i otac tamo sahranjeni. Nije nam daleko Mostar, rodni grad, a nije nam daleko ni Kotor, gdje imamo svoju kuću sa baštom, tako da sam sve postavio na svoje mjesto. U Trebinju ću, siguran sam u to, provoditi što više vremena u nekim svojim budućim godinama. Moja suporuga Maja i ja smo prezadovoljni i jako smo sretni kad nas ujutro probudi sunce u Trebinju”, iskren je Željko.

On je u programu Radio Trebinja ispričao i šta, osim sunca, još voli u našem gradu.

“Gdje god se okrenete i šta god uslikate, možete slobodno, bez ikakvog stida, poslati fotografiju bilo kom dragom čovjeku. Volim svako jutro da pređem most, pa da prepješačim drugom obalom. Volim da idem preko Arslanagića mosta, napravim veliki krug. Imam stan sa prelijepim pogledom na Hercegovačku Gračanicu. Tako da mi je zaista lijepo ovdje”, istakao je Samardžić.