Sretoh ga, jednoga Preobraženja Gospodnjeg, u kafani pored pijace, tamo gdje se obično svijet skupi da predahne od gužve i trgovine. Bio je to čovjek staračke čestitosti, od onih koje znaš da nose vjeru u srcu, i da su iz doma u kojem je molitva uvijek bila na prvom mjestu. Pa mi bi pomalo čudno što ga ne vidjeh tog jutra u hramu. “Možda sam ga previdio u onoj velikoj gužvi,” tješih se u sebi.

Mahnu mi rukom, kao da je znao da sam ga tražio, i pokaza mi stolicu do sebe. Jedva sam čekao da mu priđem, jer srce mi se obradovalo tom susretu.

 “Denu đede đe si ti na Službi?” – upitah ga šaljivo, s osmijehom, ne krijući da sam očekivao da ga ugledam među narodom ispred ikone Preobraženja.

On se osmjehnu onim tihim, blagim osmijehom što grije više nego čaša vina. Podigao pogled u vrhove platana, kao da tamo, u krošnjama što šušte, čita neku nevidljivu knjigu. Pa, kao da samome sebi polaže raport, tiho i polagano reče:

„Da ti, sinko, pošteno nešto rečem. Ja sam k’o i svaki od nas. Ja sam ti, pošteno govoreći, seljak, domaćin. Ništa posebno. Od malena sam sluš’o od majke: „Sine, prekrsti se prije hljeba, ne idi iz kuće bez Božijeg imena.“ A đed bi dodavo: „Bolje je, sinko, i praznu torbu ponijet nego bez molitve krenut.“ I tako je to ušlo u mene, pa tinja k’o onaj žižak u pepelu nikad da se ugasi. Al’ nijesam ja bez grijeha. Kud ću, tvrdoglav sam, znao sam i opsovat, i planut’ k’o barut, pa poslije glavu u ramena. Rek’o bi čovjek: „Evo, sad ću ja od sutra drukčije, miran, bolji.“ A ono, sutra opet po starom. Eto, takvi smo, krvavi ispod kože.I onda dođe ovaj praznik, Preobraženje. Kad god dođe, nešto me stegne u grudima. K’o da me opomene da nije život samo njiva i motika, ni ovce ni goveda, već da ima nešto više, da se i ja moram „okopavati“ i „obrezivati“. Jer šta vrijedi da ja lozu svake godine čistim, a sebe pustim da divljam? Džaba i grozd na stolu i svijeća u crkvi, ako je moje srce tvrđe od kamena“, reče tiho.

Popi rakije na vrh čaše, povuče dim i nastavi: 

„Sjećam se dobro, kad sam bio momak, nije bilo lako ni u crkvu uć’. Malo ko se usuđivo. A kad bi sveštenik progovorio, svaka riječ bila k’o kap vode u pustinji. Danas crkve otvorene, zvona zvone, sve slobodno a nama vjera, čini mi se, postala k’o navika. Dođemo, obavimo, i idemo.Samo što, ovi u odijelima ne vele „skrati pope“. A mi sirotinja ćutimo i čekamo. Al’ to njiovo nije vjera to je samo običaj. A vjera je život svaki dan, u svakoj muci i u svakoj radosti.Narod bez vjere je k’o loza što je niko ne orezuje. Ode ona u divljinu, zaraste u trnje, pa ne rodi ništa. Ko će nam biti kriv ako se tako osušimo? Bog nam dao sve, a mi prazni i suhi bruka“.

Zastade, pogleda me u oči i kao da se ispovjeda tiho, gotovo nečujno reče: 

„Ja ne bih volio da moji unuci budu ta divlja loza. Hoću da rod donose, da znaju kome pripadaju. Da znaju da Preobraženje nije samo jedan dan, nego svaki dan kad se potrudiš da se ne naljutiš na brata, da ne opsuješ, da oprostiš, da podijeliš, da se prekrs’tiš. To je pravo Preobraženje. Zato ti velju, ne daj da praznik ostane samo u kalendaru. Neka bude u srcu. Ako je u srcu, onda će svjetlost sa gore Tavora gorljeti i u nama. Ako nije – džaba i zvona i crkve i kalendar. Eto, tako ja mislim. Nisam pametan, al’ reko’ da ti kažem, pa ako ti je leglo u srcu – ti ponesi kući“, tiho završi. 

Nisam ga više nikad vidio. Upokojio se negdje oko Male Gospe. Ispratilo ga je mnogo naroda, a među njima i jedan sveštenik. Nema čovjeka koji za poštenom starinom nije suzu pustio.

Gore, gdje vrhovi borova olovno nebo dodiruju, činilo mi se da opazih njegovu sjenku. I osjetih, kao kroz šapat vjetra, da mi govori:

 „Sjećaš li se onih grana platana? One svake godine odbace lišće, pa opet potjeraju novo. To ti je Preobraženje. Bog nas uči da i mi, koliko god puta posrnuli, odbacimo ono staro i potjeramo novo, bolje. I nema te starosti u kojoj čovjek ne može da pusti novo lišće, makar i za jedan dan života.“

Tada nisam znao, ali niz obraz mi je krenula kap ili suza — nisam mogao razlučiti. Sad znam. Sad razumijem. Sada u tom tišinom ispunjenom sjećanju vidim sve njegove riječi, i osjećam toplinu, snagu i spokoj što ih je nosio. Sad znam, čestita starino…

I znam... Taj čovjek, poštena starina, nije otišao. Ostao je u svakoj dobroj riječi, u svakom oprostu i u svakom novom listu što izraste nakon što stari otpada. I sada, dok sunce zalazi iza platana, osjetih da Preobraženje traje, i u meni, i u svima koji ga se sjete, i u životu koji nastavlja svoj put, ljepši i svjetliji od jučerašnjeg.