Zaboljele noge đeda Mitra, pa pođe on u Trebinje kod sina. Biće dan-dva, povaditi nalaze u Bolnici, pa nazad u selo – tamo gdje ga i kamen i nebo poznaju, gdje se čovjek ne osjeća tuđin na vlastitom ognjištu. U gradu mu sve strano, zidovi visoki, nebo usitnjeno, kao da ga je neko presjekao betonom. Stan na četvrtom spratu – daleko mu to, previsoko. Pope se jedva, iako lift radi, ali Mitar ne htjede da uđe u njega.
„Đede, što nisi liftom išao?“ – začudi se nevjesta.
„Ja kad ti u škatulu uđem, iz nje više ne mislim izlaziti“ – reče Mitar kroz poluosmijeh, više za sebe nego za druge.
Veče donese miris kuhinje i okupljanje za stolom. Svega i svačega nevjesta namjestila: mesa, salata, kolača – da pokaže da se u gradu živi punije. Troje djece, mala i razigrana, sve se oko đeda motaju, ko ptići oko starog oraha – grle ga, šupaju, pitaju za selo, za ovce, za rijeku. I njemu srce treperi, kao da se mladost opet u njemu probudila.
Najmanje dijete, širom otvorenih očiju, upita glasom punim čuđenja:
„Šta ti, đede, najviše voliš da jedeš?“
Mitar se osmjehnu, a onda, polako, skoro šapatom, kao da im otkriva tajnu iz davnina, reče:
„Znaš li ti šta je masonica?“
Ućuta se soba. I sin spusti viljušku i nož u tanjir, pa ga pogleda začuđeno, kao da mu je otac na nepoznatom jeziku progovorio.
„Šta je, čiftelijo, zaboravio i ti šta je masonica? Dugo si, sinko, šljego vamo… A znaš li šta je popara? Znaš li?“
Mitar se nasmija, ali osmijeh nije bio vedar – u njemu je gorčina zatreperila, kao gorko vino koje se ne može ispljunuti.
Djeca povikaše uglas, radosno, prostodušno:
„Majko, napravi nam masonicu!“
Al’ sin, glasom tvrđim nego što je trebalo, reče:
„To se, djeco, sprema članovima porodice, a ne gostima.“
Mitar umuknu. Riječ nije rekao, ali mu u grudima teška pomisao prohuja:
„A ćaća ti je gost, je li? Gost u kući svog sina… Ni ovo što jedeš ne bi kupio da ja dva vola ne prodah.“
Noć je odmakla, a on oči sklopiti ne mogaše. Slušao je disanje unučadi kroz zid, disanje nevjeste i sina, i osjećao kako mu svaka njihova tišina vraća odjek sinovljevih riječi.
Zorom, dok su svi još spavali, obuo stare cipele, uze kapu i tiho, kao lopov u sopstvenoj kući, siđe niz stepenice. Lift ni tada nije pogledao. Izbila svježina jutra, a on osjeti kako ga noge, iako bolne, nose lakše niz drum nego juče uz stepenice.
Sjede u autobus, zauze mjesto kraj prozora. Pogledom isprati Trebinje, koje se budio bez njega, pa promrmlja poluglasno:
„Ču, ćaća gost…“
I dok je drum vijugao prema brdima, srce mu se vraćalo tamo gdje ni kamen ne pita čiji si, a nebo te gleda uvijek istim očima – kao domaćina, ne kao gosta.
