U zagrljaj Gospoda, u društvo predaka

U tišini jesenjeg dana, u onaj svijet u koji odlaze oni što su mnogo stvorili, danas se preselio legendarni reditelj Zdravko Šotra — čovjek koji je znao da kamerom dotakne dušu naroda i da od svakog kadra napravi molitvu.

Ovdje ćemo samo o njemu — i o Hercegovini, zemlji kojoj se uvijek vraćao, koju je u svojim djelima nosio kao miris smilja, kao sjenku masline i kamen iz djetinjstva.

Govorio je da mu je Trebinje drugi dom, da ga nikada ne propušta posjetiti, i da su mu njegovi hercegovački dani odmor za dušu:

„Odavde sam ponikao i ovde se uvek vraćam. Svaku priliku ću da koristim da ovde provedem vreme. U ovom mestu sam snimio mnogo toga. Na primer, Povratak Dučića. Pravio sam dokumentarni film o njemu, o izgradnji Hercegovačke gračanice. Iskoristio sam priliku, pa sam snimio i seriju Ranjeni orao. Savetovao sam svojim kolegama da ovde dolaze. Ali mislim da više nikoga ne treba savetovati — Trebinje je sve popularnije u Beogradu.“

Zahvaljujući njegovom oku, Trebinje je postalo dio filmske mape — i srca publike. Turisti i danas traže “Anđelkinu kapiju”, dio scenografije iz serije Ranjeni orao, i mnogi se nasmiju kada shvate da je dvorište koje traže ostalo negdje u Beogradu, a da je samo duh te priče ostao u Trebinju.

„Onda se posetioci nađu u čudu... pa pomisle da je serija velika prevara“, govorio je kroz smijeh Šotra — skroman i vedar, kakav je uvijek bio.

A kada bi ga novinari pitali šta planira dalje, znao je da se našali onako hercegovački, sa blagom ironijom starog majstora:

„A đe će više đeturum da planira i da radi. Vreme mi je bilo davno da zatvorim radnju... Pa onda ajde još samo ovo. Pa onda da završimo i Santa Maria de la Salute... Ne da mi đavo mira.“

I nije mu dao — jer njegovo stvaralaštvo bilo je nemir duše koji ne miruje dok ima šta da se kaže o čovjeku, ljubavi i zavičaju.

A kad bi se vraćao u djetinjstvo, govorio je o Dubravama, o kamenitim ravnima između Stoca, Čapljine i Mostara:

„Rođen sam kao sedmo dete Mare i Đorđa Šotre. Čega se prvo sećam? Dubrava, naravno, rodnih Dubrava. Predeo obrastao niskim hrastom, dubom — otuda Dubrave.“

U njegovim pričama, čardaci iz djetinjstva, dućan đedov, singerica majke Mare — sve su to bile prve filmske slike u njegovom srcu. Od tada do Boja na Kosovu, Ivkove slave i Zone Zamfirove, prošao je cijeli jedan vijek srpske kinematografije, koji se u mnogo čemu može nazvati – Šotrinim vijekom.

Njegovi filmovi: Osvajanje slobode, Boj na Kosovu, Braća po materi, Lajanje na zvezde, Zona Zamfirova, Ivkova slava, Ranjeni orao, Šešir profesora Koste Vujuća… Njegove serije: Obraz uz obraz, Više od igre, Volim i ja nerandže... no trpim, Greh njene majke, Nepobedivo srce…

A prije i poslije svega antologijski dokumentarni film „Evo naše djece“ o tragediji hercegovačkih Srba.

Dovoljno da se svrsta među velikane koji su nas učili da se i u najtežem vremenu može živjeti s mjerom, dostojanstvom i osmijehom.

I zato danas, kad se ugasila jedna kamera — kao da se u tišini čuje ona druga, nebeska, koja snima njegov povratak u vječnost.
U zagrljaj Gospoda, u društvo svojih predaka.
Od sada pa do kraja svijeta i vijeka — veliki Zdravko Šotra.