Snijeg je padao sporo, gotovo svečano, kao da ne žuri da pokrije zemlju nego da je umiri. 

Pahulje su se zadržavale u vazduhu kao misli koje ne mogu da se odluče hoće li na svjetlost ili u zaborav. Put prema Ljubomiru bio je jedva naznaka, blještava linija što nestaje pod nogama i opet se javlja, kao slab trag nade.

Milovan je slušao snijeg. Svakog koraka bio je svjestan. Činilo mu se da mu se pod opancima lomi nešto krhko i sveto, kao kora hljeba na slavskoj trpezi. Vjetar je nosio ledeni prah i pjevao kroz gole grane, tiho, dugo, žalosno. Ta pjesma je bila opomena: svijet je velik, čovjek mali, a put kući uvijek najduži onda kad je najpotrebniji.

Iz daljine se javi zavijanje. Jedno. Pa drugo. Pa cijela tuga planine u jednom zvuku. Milovan zastade. Slušao je kako se taj glas kotrlja niz brdo, kako se sudara sa šumom i vraća još prazniji. Osjetio je da ga neko prati prije nego što je povjerovao u to. Tišina između zavijanja bila je teža od samog glasa.

Polako se okrenuo. Nigdje ništa osim bijelih kovitlaca i tamnih stabala što stoje kao nemi svjedoci. Srce mu je kucalo sporo i jasno, kao sat u praznoj sobi. I tada, kao u snu, ugleda dub kraj puta. Prišao mu je lagano, kao da prilazi živom biću. Ruke su mu klizile po kori, hrapavoj i hladnoj, ali poznatoj. Penjao se oprezno, osjećajući svaku granu pod dlanom, svaki pokret kao molitvu bez riječi.

Sa visine je kuća izgledala daleko i blisko u isti mah — kao svjetlost koja te zove ali ti ne ide u susret. Fenjer na prozoru treperio je sporo, kao da i on diše. Milovan dozva jednom. Pa opet. Glas mu se gubio u snijegu kao kamen u vodi.

Vukovi su se pojavili tiho, gotovo nečujno. Njihove sjenke klizile su po snijegu, a oči svijetlile mutno, žutom, gladnom svjetlošću. Nisu žurili. Čekali su pod drvetom kao strpljivi čuvari nečega što tek treba da se dogodi. Njihovo zavijanje bilo je rijetko, produženo, kao žalopojka.

Hladnoća se uvlačila u Milovana polako. Prvo u prste. Potom u noge. Pa u grudi. Vrijeme se razvlačilo kao dim nad ognjištem. Kapci su mu postajali teški. Svako zatvaranje očiju bilo je duže od prethodnog. I u tom polusnu, u toj međi između sna i nestanka, učini mu se da svjetlost sa kuće raste, da se odvaja od prozora i klizi uz brdo.

U kući — fenjer se ugasi bez glasa. Plamen ne zatreperi nego iščeznu, kao da ga je neko dohvatio prstima. Vrata se otvoriše sporo, uz tihi uzdah starog drveta. Hladan vazduh uđe i donese sa sobom jedva čujan glas.

Ljudi ustadoše polako, zbunjeni i uplašeni, kao da ih neko tiho zove po imenu. Uzeše pušku, fenjer, i pođoše kroz snijeg koji je i dalje padao mirno, ravnodušno, kao da nebo ne zna kakvu dramu pokriva.

Pucnji odjeknuše tupo. Vukovi se raziđoše nevoljno, kao sjenke koje se vraćaju tami. A Milovan, polumrtav od studeni, kliznu sa grane u ruke oca.

U sobi, kraj ognjišta, toplota ga je vraćala sporo, kao što se život vraća u promrzlo tijelo. Baba Tomana, slijepa, ali okrenuta pravo ka ikoni, prošaputa:

— Nije snijeg ugasio svjetlo. Nije vjetar otvorio vrata. On je došao prije vas. Sveti Jovan… Ko drugi…, reče.

Svjeća pred ikonom gorjela je mirno. I u toj tišini što je mirisala na vosak i dim, učini se Milovanu da ga sveti Jovan gleda blago i strpljivo — kao neko ko je sve vrijeme stajao na snijegu, čekajući da dijete izgovori poslednji dah i bude spaseno.