Jedan od njih, šezdesetih godina prošlog vijeka, našao je pušku pod starom bukvom. Puška k'o puška, ništa čudno, s obzirom na strašne bitke koje su protutnjale ovom Ljepoticom. Pažljivije gledajući, s druge strane ovog stabla našao je kostur u sjedećem položaju. Tu je bila i vojnička oprema. Riječ je bilo o dvadesetogodišnjem mladiću iz Kragujevca, pripadniku četničkih formacija. Pretpostavlja se da je ranjen tu i skončao.

Na osnovu dokumenata koja su iole sačuvana, na razne načine pokušavalo se doći do porodice pokojnika. Poslije par godina (mora se imati na umu tadašnji protok informacija, kao i to da se nije moglo javno raspitivati i pričati o događaju) stigao je odgovor da ove porodice više nema - komunisti su je uništili!

Ova kratka priča možda i najbolje opisuje svu tragediju našeg naroda u krvavom II svjetskom ratu.

Ipak, ratovi su znali ispisati i najljepše ljubavne bajke.

Kad je Mitar Tomov, nakon žestoke borbe za brdo Ratkamen, u gornjem toku Neretve, u podnožju brda, pronašao ranjenu partizanku, nije ni slutio da će mu taj susret uveliko odrediti dalji životni put. Momče od jedva dvadesetak godina, ipak zabradatilo, na njemu redenici, na glavi šubara i kokarda. Tu noć su porazili partizansku jedinicu i odbranili Ratkamen.

Kad ga je vidjela mlada partizanka da joj prilazi, onako bespomoćna, mislila je da je sa njom gotovo. I ruka i noga polomljene, sva u krvi boje petokrake na čelu.

Mitar joj priđe i reče da se ne plaši. Podiže je u naručje i odnese u Koprivnicu, šumom obraslu visoravan, gdje je bila čobanska koliba pod slamom. Tu je krijući, da niko ne zna, liječio i hranio prelijepu Hercegovku. Za tih tri mjeseca nije je pitao ni kako se zove. Malo su uopšte i pričali, tek ako bi je upitao bole li je rane i nagovarao da pojede onu crkavicu što bi joj donio.

Krajičkom oka bi joj motrio na crne uvojke kose i obnaženi vrat kojeg je oslobodilo otkopčano dugme na njenoj košulji. Kad bi im se pogledi sreli, bježali su i jedno i drugo s očima na suprotne strane, baš kao i vojske kojima su pripadali.

Jednu noć partizani osvojiše Ratkamen, Mile se povukao, nije stigao ni da joj se javi.

Poslije završetka rata, sticajem nekih sretnih okolnosti, mladi četnik ostade živ. Uz neku blažu kaznu preteče, za razliku od mnogih.

Skitarao se sam po Hercegovini jedno vrijeme, niko ne htjede da ga primi ni na kakav rad. Vele on je banda.

Trbuhom za kruhom obreo se u Vojvodini, na jednom salašu da traži posao da ne krepa od gladi. Dronjavog kaputa i skoro bos, svratio je na neki bunar da se napije vode i odmori.

Dođe tada jedna devojka s kantama po vodu. On i ne gleda u nju, dok ona pometnu kante i priđe mu.

- "Ti si bio četnik, poznala sam te! Sjećaš li se katuna u Koprivnici kod Konjica?"

Mitar prvo pretrnu, pa se trže. Poznade joj glas. Da, to je ona. Zagrliše se.

Iskra ljubavi što se upalila u čobanskoj slamenoj kolibici u Hercegovini, rasplamsala se u ravnoj Vojvodini.

Nikad ih niko više rastavio nije, do kraja života.

391677171_2010155925996312_8880918509392889057_n.jpg (75 KB)