NEZASLUŽENO, među najvećim književnicima, koje je Hercegovina dala, nema Tešana Podrugović (1783-1815. godine), rodom iz Kazanaca, narodnog pjevača koga je Vuk Karadžić najviše cijenio.
Očito, sa Tešanom savremena književno-kritička misao ima neki problem. I dalje ga tretira samo kao kazivača narodnih pjesama, dakle kao nadarenog reproduktivca , kao jednog u dugom epskom lancu, a ne kao autora!?
Naravno, ta tema se i teorijski može raspravljati, jer, postojali su pjevački koji su pamtili i prenosili epske pjesme onako kako su ih čuli, ali bilo je i onih, kao što je bio Tešan Podrugović, u kojima su se one mijenjale i nanovo oblikovale, tako da se tu već može govoriti o autorskom djelu (naravno, u eskim okolnostima) a i o umjetničkoj kodifikaciji jednog književnog izraza.
KOLIKO je takav Tešan Podrugović vrijedio Vuku Karadžiću, govori i činjenica da je Tešan “autor” najponatijih pjesama kojim su se decenijama punile školske lektire (npr."Ženidba Dušanova", "Marko Kraljević i Ljutica Bogdan", "Marko Kraljević i Vuča dženeral", "Ženidba Marka Kraljevića", "Marko Kraljević poznaje očinu sablju", "Marko Kraljević i Arapin", "Marko Kraljević i Musa Kesedžija", "Marko Kraljević i Đemo Brđanin", "Car Lazar i carica Milica", "Novak i Radivoj prodaju Grujicu", "Ženidba Stojana Jankovića", "Senjanin Tadija", i druge) Vuk je iz Tešana “iscijedio” sve što je stigao. Osim pjesama, zapisao je i dvije danas dobro poznate narodne priče: "Međed, svinja i lisica" i onu koja ima poseban ugled među bajkama - "Međedović".
KOD TEŠANA , Vuk je odmah uočio njegovu originalnost: “premda ima dosta ljudi koji znadu mnogo pjesama, ali je opet teško naći čoveka koji zna pjesme lijepo i jasno. U tom je pokojni Tešan Podrugović (bog da mu dušu prosti!) bio prvi i jedini između sviju koje sam ja za ovih deset godina nalazio i slušao. On je bio rodom odnekud između Bosne i Hercegrvine i iznajprije je bio trgovac, pa posle ubije nekaka Turčina koji njega ćeo da ubije i tako prospe svoju kuću i otide u hajduke, i kao hajduk 1807. Godine pobjegne u Srbiju. On je vrlo lijepoznao udarati u gusle, ali pjevati nije znao (ili nije ćeo) nikako, nego je pjesme kazivao kao iz knjige; i za skupljanje pjesama taki su ljudi najbolji, jer oni osobito paze na red i na misli, a pjevači (osobito koji su samo pjevači) mlogi pjevaju i ne misleći šta, i znadu redom samo pjevati, a kazivati ne znadu (s takima sam ja kašto imao muku)”