Povodom vijeka od smrti srpskog pjesnika Alekse Šantića u Mostaru će u subotu, 3. februara. biti održan pomen u organizaciji mostarskog Gradskog odbora Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta" i Srpskog pjevačkog i kulturno-umjetničkog društva "Gusle".
Parastos će biti održan u subotu, 3. februara, u 12.00 časova na srpskom pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru.

Iz "Prosvjete" i "Gusala" pozvali su sve građane Mostara da im se pridruže i odaju počast najvećem pjesniku Mostara.

Naš najveći pjesnik po duši i srcu Aleksa Šantić umro je 2. februara 1924. godine u 6.25 časova, od tuberkuloze - tada neizlječive bolesti.

Mostar i danas pamti i prepričava njegovu sahranu, jer se takva ni prije, ni poslije nije dogodila u gradu na Neretvi.

Sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru.

Kada se saznalo za njegovu smrt, rijeke ljudi slivale su se ka Ćorovića kući, gdje je Šantić kod svoje sestre Perse proveo zadnje dane života, kako bi poklonili svom pjesniku i izjavili saučešće porodici. Zbog pristizanja velikog broja ljudi Šantićev kovčeg je do sahrane bio prenesen u Srpski dom /današnje Narodno pozorište Mostar/.

Mostar je, zabilježili su hroničari tadašnjeg vremena, bio zavijen u crno.

"Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog Doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucveljene majke za izgubljenim sinom", zapisano je u tekstu iz knjige Josipa Lešića "Roman o pjesniku" koji opisuje Mostar na dan sahrane Alekse Šantića.

U tekstu se navodi da su iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja /bilo ih je koji su pješke prevalili po 40 do 50 kilometara, samo da bi vidjeli još jedanput svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni/.

"U jedan sat po podne" – izvještava dopisnik "Vremena" – "došla je u Srpskoj dom pjesnikova rodbina, a u dva časa su članovi srpskog pjevačkog društva `Gusle` i hrvatskog `Hrvoja` iznijeli kovčeg iz Doma i unijeli ga u kola. I tijelo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu prošlo je na svoju posljednju šetnju kroz Mostar... Povorka je obišla oko cijelog Mostara i u njoj je uzelo učešće sve građanstvo. Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada video. Od Srpskog Doma do groba, bilo je 15 govornika, koji su o pjesniku govorili ispred raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa", navodi se u knjizi.

Dodaje se da su aeroplani kružili nad povorkom koja je obilazila Mostar, a da su duž ulica stajale mase svijeta koje su ispraćale pjesnika, dok su sve radnje bile zatvorene.

”A narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se on Hrvat ili Srbin, podjednako je tužio i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja. Pratnja je trajala punih pet časova, dva do sedam po podne. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz mnogobrojne počasti i guste redove tronutog naroda, izmučeno tijelo neumrlog Šantića, našeg najvećeg pjesnika po duši i srcu, spušteno u hercegovačku zemlju pri romantičnoj svjetlosti buktinja".