Nekad jutro svako mi smo srećom zvali,
učili u hodu sve što nismo znali.
Ali...
Nekada smo bili naivni i mali,
pa krenuli opet tamo gdje smo stali.
Ali...
Htjeli smo da radost svaku tugu spali,
za godine srećne odeždu smo tkali.
Ali...
Mislili smo dugo, da se život šali,
u zemlju od stida kad smo propadali.
Ali...
Obraze smo svoje iluzijom prali,
i tražili one što su zalutali.
Ali...
Kad udari dušman živote smo dali,
boreći se, ljuto, ponosito pali.
Ali...
Otadžbina jeca, svoju djecu žali,
u sedla su njena drsko uzjahali.
Ali...
Neću da priznam da smo ruže brali,
kako bi ih skoti danas mirisali.
Ali... Ali... Ali...
