Iza niza zgrada na Selimovića Meri, koji su podigli IBovci, prva na redu bila je zgrada Hamze Selimovića (današnji Market). U prizemlju ove kuće jedno vrijeme bila je smještena i pošta, a na spratu je stanovao Hamza sa porodicom.

Za Hamzu se priča da je bio trgovac i privrednik, izuzetno bogat, ali i dobar čovjek. Imao je i tri sina koji nisu imali ništa očevo - opisuju ih kao razbojnike, a jedan od njih je bio i pod Staljingradom u Handžar diviziji. Kada je Hamza bio na umoru, posavjetovao je suprugu da u peći izgori knjigu dužnika, da ga sinovi ne bi brukali poslije njegove smrti (pošto su bili kavgadžije i prijeke narafi, bojao se njihovog "pasjaluka"). Knjiga "sigurnih dužnika" je ostala, a njegova udova je svjedočila da je u roku pet godina poslije Hamzine smrti "svaka žuta banka" naplaćena.

Takođe, poslije odlaska Talijana sa ovih prostora i uspostavljanja četničke vlasti u Bileći, u toku Drugog svjetskog rata, Hamzinica je iz Lastve (odakle je rodom, a gdje je bila izbjegla) došla na Selimovića Meru da "sredi" sijeno. Tada je par četnika primijetilo, zatim vrijeđalo i šamaralo, a ona je događaj prijavila Kostu Uljareviću, komandantu mjesta. Kosto je postrojio vojnike a Hamzinica je prepoznala dvojicu - koji su odmah kažnjeni sa 25 batina volujskom žilom po turu. Istovremeno, Kosto joj je obezbijedio i pratnju sa sijenom do Moska. Inače, Kosto Uljarević bio je kapetan crnogorske vojske, solunski dobrovoljac, poznat kao Kosto kapetan. Kao komandant mjesta, a poslije pada Bileće, odstupio je do Slovenije gdje je i uhapšen. Obješen je u Mostaru 1945. godine, uz pomoć lažnih Bilećkih svjedoka, dok se ovakvim svjedočanstvima nije pridavalo značaja.

Na jednoj od fotografija vidimo Selimovića Meru, gdje je popovska kuća u prvom planu. Na ovoj površini početkom oktobra '44 iskopano je više masovnih grobnica u kojoj su vječnu zajedničku kuću našli mnogi Bilećani izginuli, pobijeni i strijeljani tih dana i noći na krvavim bilećkim ulicama.

Iz već opisane kuće Selimovići su, zbog "viših državnih ciljeva", preselili u novu kuću, neposredno uz grobnicu (koja je kasnije otkopana i eshumirana). Stariji Bilećani su svjedočili da Hamzaginica nikada nije dala da se to mjesto dira i na njemu nješto gradi. Na taj način je, bar jednu od masovnih grobnica, sačuvala od skrnavljenja svo ovo vrijeme.