Već više od pola vijeka je, od kada se nad Trebišnjicom, između Gradine i Polica, izvila kamena silueta Arslanagić mosta. Drevna građevina, remek-djelo osmanskog graditeljstva na ovim prostorima, četiri vijeka premoštavala je Trebišnjicu pet kilometara uzvodno od Trebinja, u mjestu koje je po mostu nosilo i ime. U naše doba, ugrožena izgradnjom hidrosistema, od 1966. do 1972. godine bila predmet kompleksnog inžinjerskog i restauratorskog poduhvata spasavanja – demontažom i rekonstrukcijom „kamen po kamen“ na novoj lokaciji, bliže samom srcu grada. Od tada svojim bogatim formama i skladnim linijama krasi panoramu Trebinja, nezaobilazan je motiv na turističkim brošurama grada i zauzima reprezentativno mjesto među spomenicima ovdašnje kulturnoistorijske baštine. Vijekovima je bio i ostao spomen na djelo i umijeće drevnih neimara, a danas - i svjedočanstvo o vještini modernih graditelja: da to djelo, služeći se savremenim inžinjerskim znanjima, od istog kamena autentično ponove. Na projektu prenosa mosta, u svim njegovim fazama, bio je angažovan veliki broj stručnjaka, u prvom redu građevinske i konzervatorsko-restauratorske struke, savremenici posebno ističu zasluge inžinjera Milana Gojkovića, a ništa manje – i „Hidroelektrana na Trebišnjici“, bez čije tehničke i materijalne podrške napori struke ne bi mogli dobaciti ni blizu željenog cilja. Gradnju kamenog mosta preko Trebišnjice istorija datira u drugu polovinu 16. stoljeća i prepoznaje ga kao zadužbinu Mehmed-paše Sokolovića. To potvrđuju i uporedne analize bilješki dvojice francuskih putopisaca, koji su u to vrijeme pohodili naše krajeve, te zapisi iz dubrovačkog arhiva: osnažujući trgovačke veze veliki državnik i zadužbinar dao je sagraditi most i preko Trebišnjice, uz karavan-han koji tu podiže u spomen na svog rano umrlog sina, pri čemu bi godina završetka gradnje, prema istim bilješkama, trebalo da bude 1573/74. U 17. ili 18. vijeku, vjerovatno poslije 1687. godine dobio je današnje ime po nekom Arslan-agi, zakupniku mostarine. Već pet decenija djelo starog neimara, savremenom službom i svevremenom ljepotom, uzvraća Trebinjcima za ponovo darovani život. Ipak nisu zalud na ploči one veće i glasovitije Mehmed-pašine zadužbine, višegradske ćuprije na Drini, još prije četiri i po vijeka, uklesane riječi:
„...Niko neće reći za imetak, koji se troši u zadužbine, da je rasipanje. (...) Nemoj reći da je propao imetak, koji se troši u ovakvo dobro djelo...“
