Ima u kraj gornjeg nevesinjskog polja selo Luka i pored njega crkva Miloševka, po predanju u groblju pokraj nje je grob Miloša Obilića. Znam ja da ima još predanja o Miloševom grobu, ali eto, imamo i mi svoje.

Više Luke je nekad bio veliki manastir koji su Agarjani za vrijeme svoje vlasti potpuno razorili i narod je jednostavno vapio da opet sagradi sebi bogomolju, makar i ne bila velika i sjajna kao stari manastir, ali je pravoslavni rod srpski htio sebi molitveno mjesto.

Elem, za vrijeme Austrougarske predadoše molbu u Srez da im se da lokacija gdje je današnji hram i dozvoli gradnja, saznaše to Muslimani i Katolici iz okolnih sela Kruševljani i Borovčići te i oni zatražiše istu lokaciju za bogomolju po pravilima svoje vjere.

Austrijski upravitelj izdade potvrdu da se lokacija i dozvola daju onome ko prvi započne radove. Od Nevesinja do Luke daleko, dvadeset tri kilometra puta. Treba vrijednu čovjeku pet sati dobra hoda! Srbi nekako saznaše prvi, te da bi prvi i započeli raditi pomoliše se Bogu da im oprosti taj grijeh i po noći stećcima i mramorovima ozidaše metar i po crkvenog zida.

Kad ujutro dođoše hrvati i muslimani da ko eto počnu svoje bogomolje, vidješe započet hram i povukoše se, a Srbi sazidaše Crkvu Uspenja Presvete Matere Božije - Miloševku.

Prođe čitav vijek i još frtalj od tada, izmijeniše se parohijski sveštenici i generacije vjernika u Luci, prođoše carstva, kraljevstva i druge vlasti, Miloševka ostade da svjedoči svoju priču, reljefima sa stećaka na spoljašnjosti svojih zidova.

Jednom, neđe potkraj prošlog vijeka umrije neko u selu i iskupiše se mladići da iskopaju grob i iskopaju kamenu ploču za poklopnice kako se to inače u našim selima radi.

Neđe na oko metar dubine pojavi se ćošak od nekog ranijeg groba. Nije vala mnogo štrčao, možda pet cenata. Udari jedan od momaka macom da okreše taj ćošak da bi se mogao ozidati grob u zemlji, kako on udari tako zvona zavoniše na crkvi.

Pokuša on opet, opet zvona.

Pošto smo mi Hercegovci skloni šegačenju, često i neprimjerenom, postaviše stražara pred Crkvu.

Udari ovaj opet, a zvona se javiše, te oni šta će, kopaj grob na drugom mjestu.

Pošlje su pitali popa o tom slučaju, pop zvao vladiku Atanasija, ovaj reko "ne dirajte ništa! Neka je svetinja, ali ona će se sama projaviti kad bude vrijeme!" I tako ostade do dan danas.

Možda to i nije Milošev grob, možda je ko zna čiji, ali niti je to sasvim obična Crkva niti sasvim obično groblje u Luci, kao što ni Hercegovina nikad nije bila obično parče zemlje pod nebesima.

Ako ne vjeruješ meni ovo što ti kazujem, eno ti Mladena, Srđena, Željka, Milana ili bilo kog Duke, Žerajića, Telebaka, pa nek ti posvjedoče da ne bude da ja lažem i izmišljam. Eto, provjeri ako ti je do provjere. Aj sad u zdravlju i pamet u glavu!