U srcu grada, iza skromnih zidova Doma mladih, par puta sedmično, zaigra ne samo noga, već i duša. Tamo, gdje ples nije takmičenje već osmjeh i druženje, gdje se koraci ne broje već osjećaju, živi jedna neobična družina — folklorno-rekreativna grupa Doma mladih koja okuplja dame svih godina, iskustava i snova.

Svaka od njih nosi svoj život u rukavu: sjećanja, brige, nade, ali kada uđu u salu — sve to ostavljaju iza sebe. Poput čarolije, već prvi zvuci frule pretvaraju umor u energiju, a današnjicu u igru povratka sebi. Ovdje, među dahom druženja i sjećanja, život postaje lakši. Smjeh se kao vjetar razlije po sali, a znoj na čelu nije napor, već znak da se živi punim plućima.

Trener Dobroslav Bjelica — Beli, više je od vodiča kroz korake. On je ritam srca ove grupe. Sa svojim, ponekad i strogim glasom i pogledom, raspiruje žar u pokretu, ali još više — u duhu. Kod njega ne postoje "pogrešno" i "ne možeš", već samo "pokušaj ponovo" i "bravo, gospođo!" Njegov šarm je melem, a njegovo vođstvo dirigentska palica jednog orkestra sastavljenog od ljudskosti i radosti.

Ovdje se ne dolazi da bi se naučio ples — ovdje se uči kako se voli život. Jer, kada se okupe u sali je mala pobjeda nad žurbom svijeta. I kada muzika stane, kada se upale neonska svjetla i svi pođu svojim kućama, nešto ostaje. To nešto ne vidi se, ali se nosi u grudima — kao toplina, kao podsjetnik da nismo sami, da je ljepota u pokretu, u osmjehu, u zajedništvu.

Blagoslovljen među ženama — tako kažu. A neki, sa osmjehom, dodaju da su svi Trebinjci na njega pomalo i ljubomorni. Jer ko bi im mogao zamjeriti? Dok oni večeri provode u kafanama ili ispred televizora, on je okružen osmjesima, u društvu dama razigranog duha i plemenitog srca.

Dobroslav Bjelica — Beli, trener folklorno-rekreativne grupe, "zvanično" vodi probe, ali ono što zaista vodi, jesu razgovori, podrška, povjerenje i smjeh. Svake sedmice, nekoliko puta, on je među damama, u sali koja odzvanja ritmovima tradicije i glasovima koji ljekovito odjekivaju kroz dan.

Dok korača ispred njih, ne kao komandant već kao saputnik, u očima mu se vidi ono što ne može da se nauči — iskrena radost što je dio te tople zajednice. Možda su zato neki ljubomorni — jer nije stvar u brojevima, već u tome što je Beli pronašao ono što se često gubi: svrhu u zajedništvu, u pokretu, u trenucima koji nisu veliki po glasu, ali jesu po srcu.

A dame? One će vam same reći — Beli je drug i trener. I više od trenera.

Muškaraca, na žalost, nema da igraju — ali srca ovih dama kucaju u ritmu kao da ih je dvostruko više. Konkurs je otvoren, širom, i s nestrpljenjem očekuju hrabre, vedre i spremne da se uhvate u kolo života. Jer, folklor nije samo ples, to je zagrljaj prošlosti i sadašnjosti, a za taj zagrljaj uvijek ima mjesta za još jedan par ruku.

Sa sjajem u očima i ponosom u glasu, već maštaju o svojoj prvoj koreografiji — "Hercegovina". Da, baš tako, snažna i ponosita, kao krš s kojeg su potekli, kao kamen što pamti i vjetar što nosi glas predaka. Ta koreografija će biti više od plesa: biće to himna zajedništva, ljepote tradicije i ljubavi prema zavičaju.

A do tada — koraci će teći, pjesma će se dizati, a dame će, uz svog Belog, nastaviti da čuvaju ritam života. Muževi, sinovi, unuci — slobodno, prijavite se. Konkurs je otvoren.

Hercegovina vas čeka.