Kada ste posljednji put "sukali" kore za pitu. Da, taj dugotrajan, sjetljivi posao koji ponekad i sitnica zna da pokvari.

Srećom, u Trebinju ima ko da to uradi umjesto vas.

Nedaleko od školskog zvona koje svakog jutra probudi ulicu, u naselju Gorica, skrila se jedna tiha radionica. Nije to zgrada koja privlači pažnju fasadom, ali iz nje izlazi miris koji vraća u djetinjstvo — miris tople pite, rukom razvučene, sa dušom premazane. Tu Dušanka, koju svi zovu Dunja, i Ljubiša, njen saputnik u životu i brašnu, grade svoje tiho carstvo – kora po kora.

Prošlog marta, kada je većina čekala proljeće na kalendaru, oni su ga dočekali u srcu – odlučivši da pokrenu proizvodnju domaćih kora za pitu, pod jednostavnim i toplim imenom – „Dunja“. Ime kao iz bajke, a iza njega – umorne ali ponosne ruke, iskrenost ukusa i odani ritam porodičnog truda.

U zoru, kad još ni ptice nisu sasvim progovorile, u radionici je već živo. Mašine ne zuje same – prate ritam ruku, pogleda i srca. Nije to industrija – to je domaćinstvo na točkovima. Ljubiša kroz osmjeh kaže: „Mašina pomaže, ali koru pravi čovjek. Mašina ne zna dušu.“ A ta duša, u ovoj priči, zove se i Dijana – žena koja u tihoj pažnji i vještini završava svaki list kao da s njim prekriva tajnu.

Od brašna, vode, soli i mrve konzervansa nastaju kore koje ne pričaju o modernim trendovima, već o babama, nedjeljama, ručkovima u hladu šljive. Tijesto se prvo oslušne – ruka ga čita, ne mjerka. Zatim se laminatorom stanči, ali se završni dodir – onaj pravi, onaj koji ostavlja srce u kori – radi ručno. Tu se, kaže Ljubiša, vidi razlika između zanata i posla.

Svojim proizvodima, kao pravi misionari ukusa, stižu do marketa širom Trebinja i okoline. Nije lako, ali kad se radi za svoju kuću, za svoje ime – tada i umor ima smisao. „Trčim više nego u mlađim danima“, našali se Ljubiša, „ali sada trčim sa razlogom. Svaki korak – za svoje.“

Uprkos broju – i do 250 pakovanja dnevno – svaka kora prođe kroz njihovo oko i ruku. Nije to samo proizvod – to je porodična povelja, umotana u brašno i papir. Kada se na polici pojavi pakovanje „Dunja“, ono ne nudi samo list za pitu. Ono nudi uspomenu, poštovanje prema zanacu, i ljubav koja se ne mjeri u gramima, nego u pažnji.

A kao što su nekad bake s ljetom u kosi razvlačile kore za nedjeljni ručak, tako i danas, u jednoj maloj radionici pored škole, neko vjeruje da sve što je vrijedno – počinje od tijesta, tople ruke i srca puna.