Evo naše djece.
U jamu bezdanicu ljudi se spustili...
Svaku koščicu brižljivo traže.
Miluju je rukama,
i kao svetinju u sanduke odlažu.
„Imam majku u jami.
Imam sestru.
Snahe, strine, stričeve...
Četiri sina. Dvije kćeri. I ženu.
A meni, svaki dan,
u glavi jedna misao.
I njihov vapaj:
„Vadi nas, mili tata, odavde…“ reče suzama jedan starina.
Ruka ruci.
Kost po kost.
Dukat po dukat.
Na dnu jame bezdanice.
Evo, Bože, naše djece.
Nađoše nečije naočare.
Gumene kaljače.
Fajercak.
Kad su ih sudili,
ustaše su govorile:
da su odojčad
iz majčinih ruku uzimali,
i za majkama u jamu bacali...
Stariji sinovi i kćeri su molili:
„Čiko, čiko, nemoj me, molim te, ubiti…“
A oni —
tojagama lomili ruke, noge,
pa ih bacali u ponor.
A onda
cigane zvali da dernek čine na jami…
„Ovo su butne kosti dječaka od osam godina.
Tu su i kosti beba…“
A gore — potomci.
Čekaju djecu.
Čekaju da se vide.
„Poslije rata,
zlotvori su među nama živjeli.
Onaj što mi je ženu ubio
svako jutro mi je
„Dobro jutro“ nazivao — sa osmjehom.
Ja ćutao. On ćutao.
Zašto? Ne pitaj me. Ne znam ti reći...“ priča jedan.
„Majku bih samo po prstenu mogao poznati.
Ni po čemu drugom.
Eh, da ga mogu samo naći...
Ne bi mi smrt teška bila
samo da familiju u grobu okupim.
A kako... svaka mi je kost rod“, priča drugi.
Rodbina je gore,
na jami,
prala kosti mučenika.
Pažljivo. Do detalja.
Da ni mrva zemlje na njima ne ostane.
Svjati Bože,
Svjati Krepkij,
Svjati Besmrtnij,
pomiluj nas…
Okupila se rodbina nad kovčezima.
Gore, na izvoru zla.
Stare majke, u crnini
ćutke se krste.
Očevi
pod mračnim, tugom omorenim licem,
nemuštu molitvu izgovaraju.
Evo naše djece.
„O, duši pravednih skončavšisja…
duši rab tvojih...“
Imena razna. Različita.
Nema ga koga nema.
I nebo, ono tvrdo, suvo hercegovačko —
suze roni.
Plače i ono.
Nijemi mimohod.
A neko gore na Mostu napisao:
„Dođite nam opet. Bog i Hrvati.“
(Napisao unuk onog što je djeci utrobe kidao)
Niko ništa.
Sve ćuti.
Evo naše djece.
Nebo se, usred dana, smračilo.
I izlilo svoje suze.
Ništa se ne čuje,
samo jecaji
i kapi kiše.
I ništa više...
A onda —
donesoše kosti djece u školu.
I sunce granu.
I okupa samo Prebilovce.
Došla naša djeca.
Bivolje brdo, Gornja i Donja Kukauša, Poplat, Pijesci, Gradina, Hadžibegovo brdo, Vidonja…
„Ćuti ne govori da su ti đeda ustaše ubile“.
Ali isto, istina je izašla.
Krvavi Vidovdan.
U Stocu
ugašeno 170 domova.
Stradala sva sela:
Lokve, Opličići, Hodovo, Ljubljanica, Klepci, Tasovčići…
A koliko ih je Neretva u svoje vire i ponore ponijela...
Osta li iko za zakletve, majko mila?
Evo, sabraše se djeca naša.
Majke naše. Očevi naši.
Sabraše se da se na nebesa vaznesu.
I kripta, i nedovršena crkva
nakon progona Srba iz Prebilovaca
minirane su i sravnjene sa zemljom.
Učiniše to Jozo, Mijo, Mate...
Potomci onih.
Evo naše djece...
Sad su se na nebesa vaznijeli.
A nebesa —
njih niko ne može minirati.
I useli ih, Gospode,
u mjesta svetla, u mjesta svežine,
u mjesta odmora,
odákle odbježe svaka muka, žalost i uzdisanje —
gdje gledanje lica Tvoga
veseli sve od vijeka svete Tvoje.
Daruj im Carstvo Tvoje
i učešće u neiskazanim i vječnim Tvojim dobrima,
i naslađivanje u Tvom beskonačnom i blaženom životu.
Evo naše djece.
