Đed Mitar sjedi na pragu stare kuće, dok mu se oči gube u daljini. Mrak je poodavno pao a on nešto duma u sebi. Niko mu ne smije prići. Onda se lijeno ustade, zatvori rvrata a djeca se skupljaju oko njega, znatiželjna, čekajući da čuju još jednu priču što miriše na zemlju i rakiju, na tugu i smijeh sela.
„Čujte, đeco“, počne on, glasom koji nosi i osmijeh i žalost, „bili kod nas u donjem selu dva seljaka. Jedan, bogati, Obren, nije znao šta ima; i drugi, siromah Mikušin, koga je selo za života već sahranilo, jer mu je, rekli bi, ćemer na kući ležao ko težak kamen.Mikušin je znao da od rakije smije da se opusti, da pod orahom zaspe i dopusti rosi da mu lice ujutro umije. Obren je bio na drugu vodu, kupovao je sve što mu srce poželi i ko Pridvoračka kokoš podase prškao. Kažu ljudi da mu nikad ništa nije dovoljno bilo.I dok su živjeli“, nastavlja đed Mitar, a oči mu se sjaje od tuge, „živjeli su u žalosti. Obren, što još više nije imao, a Mikušin, što je imao, to je i popio. I opet, na kraju, ništa nisu imali“.
Djeca stisnu ruke i slušaju bez glasa, jer u pričama đeda Mitara sve se osjeti u srcu, a ne samo u riječima.
„Ne možete, đeco, bogatstvo sa sobom Bogu na istinu ponijeti“, reče Đed i pomilova najmlađe unuče.“Neće ti Bog po tome vagati jesi li imao ili nisi. Hoće da vidi jesi li bio čovjek, hoće da vidi tvoja dobra djela“.
Jedno dijete upita, s nevinošću što pita o svemu:
„A kako se vladati, đede?
Đed Mitar pogleda u djecu duboko, pa polako reče:
„Po božijoj. Ako nemaš dobrih dela, ne govori o vrlinama. Nije tvoje to da rečeš“
I, sa osmijehom koji nosi toplinu i spokoj, doda:
„Utuli tu lampu, da liježemo“.
I tako, djeca utihnu, a večernja tišina spusti se nad selo. I baš kao što Mikušin i Obren uče nas kroz život, da žalost i radost, bogatstvo i siromaštvo, nisu u stvarima, nego u srcu i u djelima, tako i djeca zaspaše, pod zvijezdama koje šapuću istu istinu: život se ne mjeri onim što imaš, nego onim što daš.
„Neka im Bog da mir i rajsku baštu. I Obrenu i Mikupinu“, tiho reče đed Mitar pa i on zaspa.
