Iako je zakoračio u pozne godine, kada se sabiraju računi i u tefter života upisuje šta je valjalo, a šta nije, đed Mitar je bio pomalo zabrinut. Iako je morao biti zadovoljan, tako je. Ostala su mu većinom čeljad u kući, poneko otišlo u grad, pa se vrati subotom i neđeljom. Sve u svemu, dobro je...

I odžak  se još dimi– to je najvažnije.

Sjedio je đed ispred kuće, na staroj stolici, srknuo gutljaj kafe i zamislio se:
„Nikakva se kafa sa onom prgom nije mogla izmjeriti…“

Podiže pogled i vidje nevjestu kako plete i kradomice pogleduje ka stadu ovaca. Nije to više bilo kao nekada, ali ipak… Sjećanja naviru:
„Eto šta mene stara brine… Nestaje velikih stada što su brabonjkom i zubom pitomu travu pravile. Do prije neku godinu, nekoliko domaćina u ovijem selima držali su preko tri hiljade ovaca. Danas ih nema ni pet stotina u svim selima što imaju ispašu na ovoj planini. Đe ovca ne dođe, pustopolje raste, divljina caruje, trnjina i drača. Đavoli. A to ni pčela ne voli. Gdje ljudi nema,  pustoš zavlada.“

Dok je tako razmišljao, dotrča unuk sa školskom torbom, ozaren i radostan, kao da muštuluk nosi.
„Đede,đede... vele đeca u autobusu da je prekjuče u Donjem selu Milan Stevanov sreo vuka! Znaš, đede, to ti je onaj Milan što sam živi… on je prije dvadeset dana ubio puškom i lisicu na kapiji pred kućom! – zaglagolja dijete sav važan i uzbuđen.

Mitar osjeti kako ga unukove riječi podjetinjiše. „Ko da mi ovo dijete misli čita“, pomisli i blago reče:
– Dobro, srećo đedova…

A onda se prisjeti kako je preklani, dok je još na noge mogao, gledao medvjeda što se češao o staru krušku u vođnjaku iza kuće.

 „Eto, pogle, ode čovjek – eto zvijeri“, pomisli.

Ustade na noge, teško ali odlučno, i pozva nevjestu:
– Neve, nemoj daleko, srećo moja… Nakotilo se ovijeh zvijeri ko nikad.

I dok je posmatrao kako se sunce lagano spušta iza planine, dušu mu obuze neka tiha sjeta. Kao da je sve što je gradio i čuvao polako klizilo u divljinu, ostavljajući za sobom samo dah prošlosti i uspomene što mirišu na davno pređen put.