Dogodi se čovjeku da u srcu ponese žarku želju – da nekoga upozna, da s njim sjedne i progovori o svemu. O životu i njegovim ožiljcima, o pobjedama i porazima, o Hercegovini i njenim tihim brdima, o vjeri koja nas drži i o Crvenoj zvezdi koja nam je bila i radost i tuga.

Meni se ta želja dogodila. Htio sam razgovarati s ocem Ilijom Buhom, sveštenikom čije su riječi, kako mi je znao govoriti moj pobratim Milan Dulin Bovan, bile sinonim za ono najčistije i najljepše u životu. Htio sam ga pitati, htio sam ga slušati, htio sam s njim dijeliti tišinu. Nije mi to, na moju žalost, pošlo za rukom. Otac Ilija je otišao – tamo gdje svi jednom idemo, u nebesko ishodište, u naručje Hristovo.

Otac Ilija je bio sveštenik koji je 24 godine živio u Ostrogu, ali nikada nije prestao da diše za svoj klub, za Zvezdu. Bio je prepoznatljiv po mantiji na tribinama, po radosti kojom je bodrio, po tome što je znao da u ljubavi i vjeri nema granice. I kako je ometao protivničke košarkaše kada su izvodili slobona bacanja. I kad je Zvezda gubila, on je znao da prava pobjeda nije na semaforu, nego u srcu.

Njegova posljednja utakmica bila je najteža – borba s bolešću. I tu je pobijedio, jer je otišao miran, sa molitvom na usnama i pjesmom u srcu:

„…i na nebu tom na koje idem ja, sija moja Zvezda crvena…“

Blažen pokoj, oče Ilija.

Neka ti je vječni mir i svjetlost. Ostaješ u molitvama i u srcima svih koji su te znali, ali i nas koji smo te željeli upoznati. 

Ja sa nadam da ćemo se, gore na nebeskoj tribini, jednom, ipak, siti ispričati...