Bilo je to prije, mogu reći – više od petnaest godina. Na terenu kod škole u Gorici, pod onim koševima koji su  mirisali na djetinjstvo i prve, velike snove, snimio sam jednu od svojih najdražih reportaža. Za portal Moja Hercegovina, okupio sam četvoro braće i sestara – Milanović: Srđana, Mileta, Saru i Anu.

Svi su tada bili košarkaši Leotara, neki i Trebinja 03. Srđan – ozbiljan igrač, stabilan kao najstariji brat, onaj koji prvi vuče, a zadnji posustaje. Mile – talenat koji se rađa, brz, razigran, s osmijehom koji obećava. Sara i Ana – djevojčice s velikim loptama i još većim snovima. Sjećam se, najmlađa Ana bila je najraspoloženija, najglasnija, najiskrenija – a Srđan, kako i priliči najstarijem, najozbiljniji, najmirniji.

Prošle su godine, svaki od njih krenuo je svojim putem. Mile je poslije nekoliko sezona ostavio košarku. Sara je zaigrala u Premijer ligi BiH. Ana je otišla na američki koledž, postala reprezentativka Srbije – i jedna od onih priča koje se prepričavaju. A Srđan… on je ostao vjeran domu. Osvjetlao obraz Trebinja u dresu Leotara, uz četiri godine u Mrkonjiću, ali uvijek s mislima ovdje, gdje je sve počelo.

I onda – stigla je vijest koja nas je i iznenadila i rastužila: Srđan je rekao zbogom aktivnoj igri. Povodom toga, uoči utakmice Leotara i Studenta, priređena je mala svečanost. Šal, uramljen dres, aplauz sa tribina… sve simbolično, ali i toplo. Ipak, najljepše od svega nisu bili darovi, ni riječi – nego njegove dvije dame, supruga Mladena i kćerkica, koje su u tišini, s ponosom, pratile čovjeka koji je igrao srcem.

U emotivnoj objavi, njegova supruga napisala je:

„Bila je privilegija pratiti tvoj put, ne samo kao dobrog igrača, već i kao čovjeka koji je igrao srcem.
Dok svoje patike kačiš o klin, sjećam se svake tvoje pobjede, teškog poraza i svakog treninga.
Gledala sam te kako se boriš, ne samo sa protivnicima, već i sa stvarima na koje nisi mogao uticati – nepravdom i neprofesionalnošću. Ali ti si uvijek bio veći od toga.
Tvoja istrajnost, talenat, karakter, ljudskost – nikada nisu bili upitni.
Ponosna sam na integritet koji si sačuvao do kraja.
Ipak, najljepši poen tvoje karijere je što je baš ona spojila nas.
Vrijeme je za nas i naše nove pobjede.
Volimo te, tvoje dvije.“

Srđan, Mile, Ama i Sara….

Njihovi roditelji su zaista srećni ljudi.
I kako i ne bi bili — kad su podigli djecu čija su srca čista kao prolećno nebo nad Trebinjem, a koraci zvuče kao eho radosti razigrane djece sa starog košarkaškog terena u Gorici.
Iz njihove kuće iznikle su četiri priče, svaka različita, a sve ispisane istom ljubavlju, istim vaspitanjem, istim osmehom koji govori više od bilo koje pobjede.

Daj Bože da bude još ovakvih slika — da se na terenima našeg grada opet vide braća i sestre koji dijele loptu, a ne sujetu, koji se raduju jedni drugima i kad gube i kad pobjeđuju.
Jer u njihovoj priči ima nečeg što nedostaje ovom vremenu: prostote, dobrote, zajedništva.

I dok se sjećam onog dana u Gorici, kad su bili samo djeca sa velikim snovima, osjećam da je sve vrijedilo — i trud, i ljubav, i vjera u mlade ljude.
Njihovi roditelji su srećni…
A srećni smo i mi što smo ih poznavali, gledali kako rastu i postaju ljudi kakve bi svako poželio za svoju djecu.