E, sinko moj… kad se popneš gore, na Drakuljicu, i kad se otvori pogled prema vodi, razumiješ koliko je vrijeme varljivo. Danas sve mirno, ni ptica ne preleti, a nekad — bruji zemlja, odzvanja korak vojnika, zveči puška, hukne vjetar pa se učini da neko viče s druge strane jezera.

Ja sam, vidiš, odrastao u tom kraju. Moj đed je bio jedan od onih što su zidali tvrđavu. Kažu da su Austrijanci plaćali u srebrnim forintama, ali da su naši radili više za obraz nego za paru. Svaki kamen što su uzidali, bio je isječen iz srca brda. „Kamen će, ako ga dobro postaviš, duže trajati od čovjeka“, znao je reći đed. I evo, bio je u pravu — njega nema, ni vojske, ni carevine, a Drakuljica još stoji.

Nekad, kad zalazi sunce, pogledam prema njoj, pa mi se učini kao da se u kamenu javi lice.

Lice onih što su je zidali. Umorni, prašnjavi, a ponosni.

Tamo su i zidari iz Bileće i ljudi s mora, iz Risna i s Korčule. Donijeli su majstorstvo, ali i pjesmu. Kažu da se noću iz tvrđave čulo tiho pjevanje: da se ne plaši brdo, da se ne rastuži kamen.

Kad bi udarili čekićem, ođek bi se vratio s druge strane jezera, i činilo se da i planina odgovara.

Danas se ta pjesma više ne čuje, samo vjetar pjeva kroz odavno puste prozore.

Ali ja, kad stanem gore i pogledam na sve strane — prema Vlahinji, Kamenici, Modropcu, kao da vidim lanac od kamena što povezuje sve te tvrđave. Kao da su ruke naših starih još uvijek tu, pod zemljom, u kamenu, u svakoj kaldrmi što vodi prema Bileći.

Nekad pomislim: nije Austrougarska gradila te tvrđave, nego Hercegovina. Jer kamen što su naši podigli, nije više tuđi, on je naš, jer smo ga mi dizali, našim rukama i našom pjesmom.

I zato kad prođeš pored Drakuljice, ne gledaj je samo kao na staru ruševinu.

To ti je, sinko, kamena uspomena na ljude što su znali da od brda naprave dom, a od tvrđave priču.

A ta priča — i danas, kad sunce padne na jezero — šapuće.

Šapuće o vremenu kad je granica dijelila svijet, ali ne i ljudska duša.

I kad čuješ taj šapat, znaj — to ti govori Drakuljica, stara stražarica iznad jezera, što još pamti i što još čuva sve naše tišine.

To je ono staro hercegovačko ćutanje koje lebdi u vazduhu, kao da se vrijeme samo primirilo da posluša šta će kamen reći.

Drakuljica, kažu, nije nikad bila velika kao tvrđave carskih gradova, ali je imala dušu. Ispod njenih svodova, u hladnim sobama, gorele su lampe i čuvale stražu nad tišinom. Tu su spavali vojnici, neki iz dalekih zemalja, što su po prvi put viđeli sunce kako se lomi na hercegovačkom kršu. Mnogi su, vele, ovđe prvi put shvatili da granica ne znači ništa kad ti duša zadrhti pred tolikom ljepotom.

Sa vrha Drakuljice vidiš sve — modrinu jezera, vrhove brda što čuvaju Bileću, i put koji vijuga kao zmija prema Trebinju. Kad zapuhne vjetar s mora, donese miris soli, a kad dune sa juga, čuje se glas zemlje, kao tiho: „Sjećam se.“

I taj šapat, vjeruj mi, nije slučajan. To ti govore kamen i voda, to se sjeća zemlja svega što je podnijela — vojske, careve, zidare i pjesnike.

Stari su pričali da su u temelje tvrđava ugrađivali ploče s oznakama carstva, ali su naši majstori krišom urezivali i svoj znak — malu krstastu šaru, ili slovo, ili samo tačku, da kamen zna čiji je. Tako su tvrđave, iako sagrađene po tuđem naređenju, postale dio našeg pamćenja.

„Nije bitno ko gradi“, govorio je moj đed, „nego s kakvom namjerom gradiš.“

Zato su te utvrde, iako carskim novcem, zidane narodom — rukama što su znale i zidati i moliti, i trpjeti i pjevati.

Kad se spusti noć, a mjesec se prelomi u vodi, čini ti se da tvrđava diše, da ponavlja svoje davne korake, kao da stražari i dalje — ne za carstvo, nego za sjećanje.

I zato, sinko, kad god prođeš onim putem pored jezera, zastani makar trenutak.

Okreni se prema Drakuljici i pogledaj taj kamen, te zidove što su izdržali i careve i oluje.

Možda ćeš čuti kako kamen šapće.

Možda ćeš osjetiti kako vrijeme stane.

A možda ćeš razumjeti ono što je moj đed govorio:

„Tvrđave se ne zidaju da bi čuvale granicu, nego da bi čovjek naučio šta znači ostati.“

I tako Drakuljica ostaje — ne kao ruševina, nego kao uspomena što diše.

Kao tihi stražar nad Bilećom, nad vodom, nad sjećanjem.

Kao kameni svitak na kojem piše ono što se više ne govori naglas:

da je svaka granica prolazna, ali ljudska ruka i ljudska pjesma — vječne.