Početkom osamnaestog vijeka, tiho i gotovo neprimjetno, iz kamene Dabrice prema Mostaru krenulo je ime koje će se duboko urezati u trgovačku, kulturnu i vinsku istoriju Hercegovine – Jelačići.
Jedan njihov ogranak zaustavio se u Ortiješu, blizu bistre Bune, a drugi je našao dom u samom Mostaru, gradu sunca, kamena i trgovine. Vrijeme je činilo svoje: od skromnih doseljenika izrasli su u jednu od najuglednijih i najbogatijih srpsko-pravoslavnih porodica u gradu. Njihove kuće bile su rasute poput svjedoka jednog zlatnog doba – Pod lipom, u Dudinoj ulici, u Cernici, u Osmana Đikića, na Glavnoj ulici gdje je čitav blok disao njihovim imenom. Najveća među njima, dvospratnica na uglu Glavne i Dudinog sokaka, stajala je kao nijemi spomenik uspona, rada i dostojanstva.
Godine 1882. rođena je trgovačka kuća „Đordo & Risto Jelačić“. Isprva trgovina kolonijalnom i manufakturnom robom, a potom – sudbinskim zaokretom – posvećena vinu. Jer loza i kamen, sunce i trud, bili su prirodni jezik Hercegovine, a braća su ga znala slušati. Njihovi podrumi u Dračevicama čuvali su tišinu vina koje sazrijeva, dok je kancelarija na Glavnoj ulici, pod brojem 144, bila mjesto susreta trgovine i ugleda. Taj broj i danas stoji, kao tiha potvrda trajanja.
Jelačići nisu živjeli samo od posla. U njihovim kućama bile su biblioteke, arhive, knjige koje su govorile o svijetu širem od Mostara. Kao i mnogi tadašnji mostarski Srbi, vjerovali su u znanje, u školu, u pravo na vlastiti jezik i vjeru. U doba Austro-Ugarske, bili su dio borbe za crkveno-školsku autonomiju i nacionalno osvješćivanje, shvatajući da se identitet čuva i perom, i knjigom, i radom.
Risto Jelačić, školovan u vinogradarskoj školi kod Beča, vratio se kao znalac, kao čovjek koji je lozi dao nauku, a vinu ugled. Bio je i među osnivačima Prve srpske banke u Mostaru, gdje je rame uz rame sa Perom Šantićem i drugim uglednicima gradio finansijske temelje zajednice. Njegovo ime upisano je među one koji su vjerovali da Hercegovina može stajati ravnopravno s Evropom.
A Evropa ih je prepoznala. Na međunarodnim izložbama u Budimpešti, Briselu, Beču, Marselju, Londonu, Amsterdamu i Parizu, vina braće Jelačić osvajala su zlata, srebra, diplome i najviša priznanja. Njihov memorandum bio je okićen medaljama poput ratnika, a ordeni cara Franje Josipa, kralja Leopolda i kraljice Viktorije govorili su jezikom koji ne traži prevod.
Njihova vina pila su se u Trstu, Grazu, na zapadnoevropskim trpezama, a mostarske trgovačke kuće – poput Šantića – redovno su naručivale žilavku i blatinu iz njihovih podruma. Na računima, u gornjem lijevom uglu, stajao je okrugli pečat:
„Prvi hercegovački podrum vina Đorđa i Riste Jelačić“ – kratak natpis, a u sebi čitav jedan svijet.
Danas, kada se prođe Mostarom, možda se njihovo ime ne čuje glasno. Ali ono je ostalo u kamenu, u ulicama, u starim podrumima i u pamćenju grada. Kao vino koje dugo sazrijeva – tiho, duboko i postojano.
