Ima riječi koje se danas rijetko čuju, a kad se izgovore, odmah isprave kičmu. Jedna od takvih na svu sreću još nezaboravljenih riječi je riječ obraz. U vrijeme brzih poruka i još bržih opravdanja, ta riječ djeluje pomalo teško, skoro nezgodno — kao da traži da čovjek zastane i razmisli prije nego što nešto uradi ili kaže.

U hercegovačkom narodnom govoru obraz nikad nije bio samo dio lica. On je bio mjera čovjeka. Kad se kaže da neko „ima obraza“, to znači da zna dokle može, a gdje mora stati. A kad se kaže da je „bez obraza“, tu nema mnogo prostora za tumačenje — to je najkraći put do društvene presude. Čovjek je mogao izgubiti sve, pa i život, ali ako izgubi obraz, kao da ni ime nije imao. Obraz je dolazio prije imena i trajao duže od života. Zato se i djetetu govorilo: „Pazi šta radiš, da mi obraz ne otkineš.“ Jer obraz nije bio samo ličan, nego i porodičan, ponekad i čitavog sela. Mogao si izgubiti novac, imanje, pa i život — ali ako izgubiš obraz sve si izgubio. Govorilo se „Voda će sve oprati osim crna obraza“. I ne, nije se prao vodom, ni godinama ni ćutanjem i prenosio se u nasleđe pa kad se jednom izgubi potomci su ga zaludu tražili nigdje ga nije više bilo. O takvima bez obraza se mnogo pričalo a njihovom govoru se nije vjerovalo— jer gdje obraz ode, riječ više nema težinu.

Danas se često čuje da se obraz „izgubio negdje usput“. Ali se u Hercegovini još može čuti: „Ne udaraj mi na obraz.“ Hercegovina je vijekovima posna i siromašna, ali još odolijeva jer je obraz nije potpuno napustio. Traje u govoru i priči „obraza mi“.