U dalekom Vankuveru, daleko od hercegovačkog krša, sunca i rodnih ognjišta, 25. aprila održano je drugo Hercegovačko donatorsko veče u organizaciji Sava i Vesne Kovač. Okupljeni zemljaci i prijatelji Hercegovine još jednom su pokazali da daljina ne može izbrisati ljubav prema zavičaju, niti oslabiti želju da se pomogne svome narodu.

U duhu pravoslavne vjere i sabornosti, veče je blagoslovio protojerej-stavrofor Miroslav Dejanov i protonamjesnik Vuk Milišić, u prisustvu počasnog konzula Srbije gospodina Predraga Vladikovića i velikog broja Hercegovaca, prijatelja i dobrotvora koji su se okupili sa istom željom – da sačuvaju zavičaj od zaborava i pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija.

Ovo humanitarno veče imalo je plemenit cilj – jedan dio prikupljene pomoći, kao i 2023. godine, biće upućen srpskom narodu na Kosovu i Metohiji, dok će drugi dio biti namijenjen Donjoj Hercegovini, Bileći i Trebinju, kao i izgradnji spomen-obilježja poginulim borcima Uloške crkvene opštine.

Pored svečane večere, posebnu emociju donio je kulturno-umjetnički program pod nazivom „Tu je moje ognjište“, koji je mnogima izmamio i suzu i osmijeh, podsjećajući prisutne na kraj iz kojeg su potekli.

Govoreći o značaju zavičaja, porodice i predaka, Vesna Kovač je istakla da je ovo veče za nju mnogo više od humanitarnog okupljanja – to je zavjet onima od kojih potičemo i onima kojima ostavljamo ono što smo naslijedili.

"U svakom mom koraku, u svakoj riječi, u svakom uzdahu, osjećam duh mojih predaka. Čujem njihov glas. Kad zastanem, oni me pokrenu. Kad posustanem, oni me podignu. Oni su oko mene. Tiho bdiju nada mnom i nad mojom porodicom, kao svjetlost koja se nikada ne gasi.Njihova snaga, iako nevidljiva, uvijek je postojana i živi u meni. Oni me hrane ljubavlju, onom tihom, dubokom, neprolaznom. Osluškujem ih i pratim njihove znakove na svojoj životnoj stazi“, poručila je Vesna Kovač.

Ovo donatorsko veče u Vankuveru nije bilo samo humanitarni događaj, već istinski susret duše i zavičaja. U pjesmi, zdravici, molitvi, guslama i sabornosti, oživjela je Hercegovina daleko od svojih kamenih staza, ali blizu srca svakog čovjeka koji je te večeri bio dio ovog sabranja.

U dalekoj Kanadi još jednom se pokazalo da Hercegovina živi gdje god žive njeni ljudi – u vjeri, pjesmi, slozi, sjećanju, dobročinstvu i ljubavi prema svome narodu.